Vjeronauk za odrasle

Euharistijsko posuđe, liturgijske knjige i misno ruho

Priredio: p. Igor Horvat, OFMConv.

UVOD

Zadana mi je tema koja želi opisati predmete od liturgijske uporabe. Valjalo bi istaknuti kako je sam govor o toj temi omeđen stvarnošću odnosa svetog i profanog koje u zadnje vrijeme u Crkvi i društvenoj javnosti kao da gubi svoju jasnu diferencijaciju tako da je i samom kleru jasnoća odabira duboko zamućena. Iako su odrednice Rimskog misala i Opće uredbe Rimskog misala dovoljno jasne, inovativnost, često sekularizirana, vodi više profanom negoli svetom. Banalizacija u ovom smislu bi više značila odvojenost od otajstva koje uzrokuje nedovoljnu promišljenost, ali i obuzetost svetim.
U obradi ove teme povest ću se redoslijedom nazanačenim u naslovu: euharistijsko posuđe, liturgijske knjige i misno ruho. Tema je, ako bi se htjela cjelovito i sadržajno obraditi, jako široka i nemoguće je sve aspekte smjestiti u kratkoj vremenskoj datosti. Zato ću probati iznijeti neke značajnije karakteristike sa osvrtom na aktualnu problematiku koja bi mogla biti interesantna u daljnjoj raspravi. Vodio sam se primarno knjigom Liturgijski simbolički govor autora Ivana Šaška.

1. EUHARISTIJSKO POSUĐE

a) KALEŽ

Kao prvi i najzačajni liturgijski predmet navodim kalež. Na tragu je grčko latinske riječi calix naznačujući da je riječ o obrednoj ili „neobičnoj“ čaši. To je posvećena čaša i njezina sadržajna vrijedost je povezana s Kristovom Pashom, vidljivom već iz činjenice da sv. Pavao od čaše/kaleža stvara sinonim za Kristovu krv. Prvi kaleži su bili od stakla i smatra se prema povijesnim činjenicama da je Isusov kalež bio od stakla. Kasnije su se rabili i drugi plemeniti metali, ali im je zajednička oznaka bila posebnost izvedbe i određeni izbor dragocjenosti unutar neke vrste materijala. Kaleži su u početku bili najviše nalik šalici ili amfori; imali su sa strane dva držala, ručice. U prvom tisućljeću dijelili su se na „velike kaleže“ i „ministerijalne kaleže“. Prvi su služili za posvetu vina, a drugi su bili manji i rabili su ih đakoni za pričest vjernika. Zbog pričesti pod obje prilike kaleži su bili veliki. U 11. i 12. st. gubi se praksa pričešćivanja vjernika pod obje prilike, kaleži gube ručice i izlaze iz uporabe veliki kaleži. Na kaleže su se ispisivale i posvetene riječi (npr. „Neka ovdje puk crpi život iz Presvete krvi, koju iz svojih rana Krist vječni ulijeva“). Kaleži su trajno čuvali trodijleni oblik (čaška, nodus (čvor) i podnožje) koji se je ovisno o povijesnom razdoblju mijenjao. U baroku kaleži su bili jako mali jer se je iz njih pričešćivao samo svećenik. Razvidno je da je kod oblika kaleža kroz povijest rukovodilo teološko-liturgijsko poimanje i ta bi se konstanta trebala sačuvati. Danas je moguća pričest pod obje prilike i kaleži bi trebali imati veću čašćku nego barkoni. Spomenimo samo da je kroz povijest bila rabljena srebrna ili zlatna cijevčica za pričest pod prilikama vina. U povezanosti s kaležom postojala je i tvz. flabellum (lepeza, mahalica).
Tvz. krsni kaleži su se rabili za pričest novokrštenika, a bili su znak mesijanskih vremena (med i mlijeko). Purifikatorij, za čišćenje kaleža, spominje se od 12. st. Opća uporaba je prisutna tek od Misala iz 1570. god. Kalež nije samo funkcionalna obredna čaša, već ima sadržajnu dimenziju koja se ne smije predvidjeti. Na oltaru bi trebao biti najvidljiviji kalež, a njegova uspravnost i vertikalnost slikovito odražava „upad svetoga“, teofaniju. Zbog toga kalež u liturgiji ne bi smio biti sveden na puku posudu za tekućinu. Dobro bi bilo čuvati sadržaj nodusa (čvora) koji je kristološke naravi (posrednik između zemaljskoga i nebeskoga je Krist). U starini je nodus bio označen posebnom obradom ili dragim kamenjemkoji je simbolički upućivao na Uskrsnuće.

b) PLITICA (PATENA)

Zajedno s kaležom, euharistijsku zajedničku cjelinu u govoru o liturgijskom posuđu tvori plitica, tanjurić ili patena (lat. patere = biti otvoren, očit, vidljiv) koja je bitni dio obrednog blagovanja. U odlomku iz Matejovog evanđelja (Posljednja večera) govori se o paraposis ili catinum, odnosno o zdjeli koja je bila pred Isusom. Od samog početka funkcija plitice bila je usmjerena prema posvećenom kruhu. Još u mladoj Crkvi u starom Rimu u uporabi su bile staklene patene iz kojih su svećenici pričešćivali vjernike. Patena je redovito bila kružnog oblika. Na sebi je imala motive križa, lik Spasitelja, lik Jaganjca, apostola i svetaca, te nezaobilazan spomen-natpis. Obično je bila manja plitica za predsjedatelja slavlja i puno veće tvz. ministerijalne patene iz kojih su svećenici pričešćivali vjernike. Patene su imale i ručice zbog svoje veličine. U 10./11. st. patene se smanjuju jer je nestao obred donošenja darova od strane naroda, a nešto kasnije se se dogodilo sve veće udaljavanje vjernika od pričesti, što je posljedica poimanja misnog slavlja i odnosa prema sudjelovanju u liturgiji, poimanja stvarne prisutnosti, vrijednosti misne žrtve i sl. Svoju ulogu plitice su prepustile ciborijima. Patena nije običan tanjur, već obredni, liturgijski tanjur. Opća uredba Rimskog misala kaže (br. 331): „Za posvećivanje hostija prikladno je uzeti jednu oveću pliticu u koju će se staviti kruh, kako za svećenika i đakona, tako i za ostale službenike i vjernike.“ Važno je uočiti želju za euharistijskim zajedništvom vjernika u jednom Kruhu.

c) ČESTIČNJAK (CIBORIJ)

Posuda u kojoj se čuvaju posvećene hostije (čestice), hrana (lat. cibus) za kršćane, zove se ciborij ili čestičnjak. Najstarije je ime canistrum ili cista, mala košarica od šiblja, prikazana na freskama u katakombama. Nju se rabilo još u 6 st. Sv. Ciprijan spominje škrinjicu koju za tu prigodu imao svaki vjernik. Pobožan običaj da se euharistija nosi sa sobom kao zaštita i kući i na posao, kao i na putovanja, u Crkvi je bio dugo živ. Ispočetka čuvanje Presvetog bilo je samo radi nošenja bolesnicima ili pak kao zajedništvo s biskupom. Radilo se većinom o okruglim posudama bez podnožja, često od drva ili bjelkosti, a rijeđe od skupocijene kovine. Pospremanje svetootajstva poradi štovanja pojavit će se tek u drugom tisućljeću. Motivi na ciborijima bili su kristološki prizori. U 9. st. ozakonjuje se običaj da se ciborij čuvao na oltaru u drvenu svetohraništu. Ponegdje je usvojen običaj s Istoka, prema kojem se euharistiju čuvalo u svetohraništu u obliku goluba od metala. „Golub“, smješten na tanjuru, i prekriven velom, bio je obješen pod baldahinom ili ispred oltara na pripravljenu stoliću. Budući da je oltar bio očišćen od bilo kakvih predmeta, osim relikvija i evanđelistara, takvo se posuđe vješalo na lance ispod oltarnog baldahina. Odatle i ime za tu kutiju, pyxis. Ipak puno je raširenija predaja čuvanja ciborija u svetohraništima u zidu. Ciborij je ispočetka bio malen, kasnije će tijekom gotike i renesanse dobiti oblik kaleža. Na vrh se stavljao križ. U vremenu protureformacije nastaju veliki ciboriji, ali samo za pričešćivanje, no ne i za čuvanje, za što se se rabili mali ciboriji. Neke zajednice i danas ustraju na obliku ciborija sličnu kaležu, jer ga smatraju prikladnijim za klanjanje pred Presvetim kdada se otvori svetohranište.

d) POKAZNICA (MONSTRANCA)

Povijest pokaznice ili monstrance započinje u 14. st. kada je zaživio običaj da se otkrivena posvećena hostija izlaže na razmatranje vjernika, pri čemu se na osobit način vrednuje vizualnost očitovana i u imenima za pokaznicu: ostensorium (lat. ostendo = pružati, pokazivati), monstranca (lat. monstro = pokazivati). Prve pokaznice javljaju se u područjima na istoku Njemačke. Tako iz životopisa bl. Doroteje Pruske (+1394) sazajemo o prvim produženim izlaganjima Svetootajstva u providnoj pokaznici. Snažan poticaj za izradu pokaznca dala je procesija na svetkovinu Tijelova. Današnje iskustvo štovanja euharistije daje jasnu predost slavlju pred štovanjem izvan euharistije. Pokaznica bi trebala stoga služiti razvijanju euharistijskoga života, uvjek kao povezanost i vodilja prema euharistjskome zajedništvu Kristova eklezijalnoga tijela – Crkve, najvidljivijega u euharistijskome slavlju.

e) MOĆNIK (RELIKVIJAR)

Relikvijari (lat. reliquiae = ostaci) su razne posude u kojima su se tijekom stoljeća čuvali posebni predmeti, među kojima prvo mjesto pripada relikvijama sv. Križa, mučenika i svetaca. Od 4. st. polagani su u oltar tijekom njegove posvete ili ukopane pokraj grobova pokojnika. Direktorij o odnosu liturgije i pučke pobožnosti piše da je riječ o ostacima tijela svetaca kao i predmate koji su im pripadali (posuđe, odjeća, rukopisi), te predmeti koji su bili u dodiru s njihovim tijelima ili njihovim grobovima.obnovljeni Rimski misal naglašava ispravnost običaja da se pod oltar koji treba posvetiti stave moći svetaca, premda nisu mučenici. Sve svoje značenje relikvije crpe iz žrve Glave, Isusa Krista. Direktorj naglašava da će izbječi u svakom slučaju izlaganje relikvija svetaca na oltarnoj ploči: ona je pridržana Tijelu i Krvi Kralja Mučenika.

f) KADIONICA

Riječ je o posudi najčešće izrađenoj od zlata, srebra, bakra, bronce, mesinga ili željeza s podnožjem i poklopcem koji drže tri ili četiri povezana lanca. To je jedan od predmeta koji ima mnoštvo grčkih i latinskih imena: libanotos, thymiaterium, fumigatorium, incensorium itd. svjedočanstva o postojanju kadionice postoje tek od konstantinovsog vremena. Neke su bile učvršćene, postavljene na pod, vješane na baldahine, a neke su bile pokretne i nosile su se u rukama. Inače, na kadionici postoje tri nepomična i jedan pomičan lanac. Još za vrijeme ranog kršćanstva kadionice su bile poput polukugle ili cilindra i većinom su bile otvorene što je sačuvano u koptskoj liturgiji. Kadionica je bila slika ljudskog srca koje je otvoreno za nebesko i traži što je gore, a za zemaljsko je zatvoreno. U spisima Teofila Prezbitera kadionica se promatra kao nebeski Jeruzalem. Uz kadionicu se nalazi i posuda u kojoj se čuva tamjan. Obično se zove lađica (navis, navicula). To se ime rabi od 12./13. st. nadalje. U ranije je doba imala oblik kutije.
Kratko samo nabrajam postojanje i drugotnog liturgijskog posuđa: ampulice, posudice za vino i vodu. Naglašava se potreba da se odvoje ampulice za ulijevanje vode u kalež od ampulica za pranje ruku. Tako je bilo u starini, pa se preporuča to zadržati i danas. Posude za sveta ulja i krizmu (za krizmu su se rabile metalne vaze u obliku goluba i bile su obješene u krstionicama). Posuda za blagoslovljenu vodu, škropionica.

g) OLTARNIK I TJELESNIK (KORPORAL)

Izvorno je postojao jedan jedini oltarnik kojega se prostiralo za euharistijsko slavlje i skidalo nakon slavlja. Tragovi takvog običaja ostali su živjeti u naznakama obreda Svetoga trodnevlja. Višeslojnost oltarnika uvodi se u 8. st. zbog bojazni da se slučajno prolivena Krv Kristova ne bi razlila preko oltara. Tako se navode čas dva, čas četiri oltarnika. Gornji oltarnik se nazivao palla corporalis ili jednostavno corporale (tjelesnik). Ambrozijanski obred korporal naziva i sindonom, a on je prekrivao cijeli oltar. Prednji dio korporala bio je predviđen za prinose, a stražnji dio se savijao na kalež. U nekim se crkvama rabio drugi korporal kako bi se prekrio kalež. Durandus piše: „Postoji dvostruka pala: jedna koju đakon prostire na oltaru, te druga koju se preklopljenu stavlja na kalež“. Lako je zamisiti kako se od druge pale došlo do četvrtastog predmeta kojim se prekriva kalež i koji nosi naziv pala. U srednjem vijeku bilo ja zabranjeno ostavljati korporal na oltaru. Korporal je zbog svojeg izravnog dodira sa euharistijom bio štovan više od relikvija svetaca. Crkva je redovito tražila da oltarnik bude od lana pozivajući se na biblijsko izvješće o Kristovu ukopu. Odredba o bijeloj boji je prigoda za katehezu. Bijela boja je boja radosti i uvodi u asocijaciju čistoće, slavlja i svjetla.

2. LITURGIJSKE KNJIGE

Razmišljanje o liturgijskim knjigama neodvojivo je od razmišljanja o Božjoj riječi. Knjige u liturgiji, osobito lekcionar i evanđelistar, govore kako ne čitamo Božju riječ iz prošlosti, nego slušamo što nam sam Gospodin govori danas. Liturgijske se knjige mogu podijeliti na: a) knjige koje se rabe u euharistijsko slavlju; b) za časoslov; c) za dobro uređenje i tijek slavlja; d) za druge sakramente i obrede. U prvim vremenima izrađivali su se svitci, a kada nastaju prve knjige radi se tek o zbirkama listova ili knjižica koje su bile pisane za određeno slavlje. Takve su zbirke kasnije prerastale u knjige zvane sakramentari. Oni su sadržavali molitvene tekstove, ali ne i naputke o načinu vršenja obreda. Zato su nastajale knjige koje su služile za opisivanje obreda. I lekcionar je imao svoj razvoj. Organizirani sustav liturgijskih čitanja u rimskome obredu nalazi se prvi put u kapitularima 7. i 8. st. Za euharistijsko slavlje još su potrebni i kalendar te antifonar, što je danas združeno u Misalu. Za časoslov su potrebne knjige za pjevanje, knjige za molitve i knjige za čitanja. Od tih knjiga u drugome tisućljeću nastaje brevijar ili časoslov. Za dobar tijek liturgijskog slavlja u starini postoje ordines i ceremonijali. Za ostala sakramentalna slavlja pridržana biskupu postoji pontifikal, a za pezbitera obrednik ili ritual. Među svim liturgijskim knjigama na prvom mjestu je Sveto pismo. Ono je u obliku misnih čitanja, osobito evanđelistar, od najranijih vremena bilo predmetom kojemu je zajednica iskazivala posebno poštovanje. Možda nam je teško posvijestiti si, a još teže prema tome se ponašati, da je evanđelistar uistinu simbol samoga Krista, a baš se zbog toga i kadi, u skladu s odredbama o kađenju svega onoga što simbolizira Kristovu, Božju prisutnost.
Navodim kratko liturgijske slike ikone koje nisu obične slike koje posreduju ljepotu umjetnosti. Dakako da se ne negira ikonama umjetnička ljepota, ali one prije svega posreduju otajstvo, prožete molitvom, meditacijom, a sve je usmjereno na Božju riječ koja kroz ikonu progovara. Daje se zaključiti kako ikona ima svoj smisao jedino u usmjerenosti prema nama, vjernicima, kako bi ostala vjerna svome kristološkom poslanju. U tom kontekstu bi se dala promatrati i sva umjetnost u liturgiji. Sva umjetnost bi, naime, trebala upućivati na otajstvo.

3. LITURGIJSKA ODJEĆA

Nekako se da vidjeti da su posljednja tri desetljeća u litugijskome životu Crkve na Zapadu obilježena preslabim vrjedonvanjem liturgijskoga odijevanja i odjeće. U nerijetkim slučajevima ona je izgubila svoju prijeko potrebnu znakovitost. I zaređeni službenici svojim pristupom i shvaćanjem liturgijskoga odijevanja često nisu na tragu simboličkoga govora, bilo da je riječ o obezvrjeđivanju i banaliziranju, bilo da se radi o pretjeranu sjaju prošlih vremena koji danas – za razliku od vremena u kojima je nastala ta odjeća – više ne odražava Božju slavu, već ljudsku taštinu i prazninu. Ljepota u litrugiji podudarna je sa istinom i uzvišenom jednostavnošću. Tijekom prvih četiri stoljeća Crkve litrugijski službenici nisu imali posebnu odjeću za vrijeme slavlja. Ta je odjeća bila podudarna s manjim iznimkama onoj odjeći koja se je nosila u svakodnevnici. Važno je bilo biti zodjenut Kristom iznutra.
Odjeća uvijek šalje poruku i izražava nešto što se tiče nutarnjosti, uloge i poslanja. Simbolički korijen bilo kojeg liturgijskog odijela je krsna odjeća koja je znak primljene milosti i saveza ostvarena u Isusu Kristu. Svrha liturgijske odjeće za zeređene službenike jest simbolička: izraziti nutarnju zbilju i crkveno služenje.
Sadašnja odjeća svoje podrijetlo vuče od stare grčko-rimske građanske odjeće. Iako je bila građanska, svećenik je imao jednu odjeću za svakodnevnicu i drukčiju kada je slavio liturgiju o čemu svjedoči Origen. Odjeća koja se je koristila u liturgiji svoje podrijetlo vuče od Rima i bila je dvodjelna: donja i gornja. Prva se sastojala od tunike, široke haljine u obliku košulje. Oko 4. st. dobiva rukave i spušta se do peta. Bila je bijele boje odakle joj srednjovjekovno ime alba. Urešena i opšivena dvjema grimiznim vrpcama (clavi). Tunika se je kod kuće nosila raspuštena, a u javnosti stegnuta pojasom, radi lakšeg hodanja, ali i vanjske vizure urednosti. Gornja haljina koju se je tabilo bila je toga koja je bila široka i redovito kružna ili eliptična oblika. Dalmatika je bila vrsta tunike i služila je za šetnju. Poenula je bila lanena odjeća kružnog oblika, zatvorena sa svih strana. Služila je na putovanjima i za nevremena kako bi štitila od kiše i hladnoće. Kasnije postaje elegantna odjeća rimskih senatora. Palij je bio plašt grčkoga podrijetla i i odjeća filozofa. Kasnije se oblačio na poenulu popot šala ili rupca padajući na prsa. Dakle, možemo reći da se slično staroj rimskoj odjeći i u liturgijskoj odjeći zadržala dvostruka podjela: donja i gornja odjeća. Donja se sastoji od: amikta, albe i cinguluma, rokete i kote, dok se pod gornjom odjećom podrazumijeva: misnica ili kazula, dalmatika (i tunicella), te pluvijal. Tomu valja dodati i uporabu rukavica i sandala, mitre, štapa, prstena i prsnoga križa (pektorala).

a) MISNICA

Najuobičajena latinska imena za misnicu su poenula i casula. Nosi se iznad albe i štole, a rezultat je razvoja starorimskoga plašta kružnog oblika s otvorom u sredini, namjenjenim za provlačenje glave. Drugo ime – kasula – znači doslovce „kućica“. Postoji i treći naziv planeta (grč. planasthai = kružiti, lutati). Plašt takva oblika dugo se rabio istodobno i u svagdanjem životu i u liturgiji. Puno stoljećamisnica je bila u donjem djelu okrugla, a u gornjem se je suzivala u oblik lijevka. Promjene u obliku sužavanja su susljedno u 10., 11., 12. i 13. st. Krajem 15. st. misnice se suzuju u oblik gitare i takve ostaju sve do Drugog vatikanskog koncila. Valja spomenuti i boromejke čiji je naziv vezan uz sv. Karla Boromejskog koji je poslije Tridentiskog sabora predlagao široke srednjovjekovne gotičke misnice koje su danas u uporabi. Glede dekoracije prvi zasebni motiv na misnicama je bio rašljasti križ koji ostaje konstantom do danas. Tako temeljna dekorativna struktura je oblik križa i kristološka odrednica. Pored toga na misnice su se stavljali likovi Spasitelja, Djevice, svetaca zaštitnika itd. Prema Općim uredbama Rimskog misala misnicu, osim ako nije drugačije određeno, treba odjevati na albu i štolu. Jedna opaska: prema izvoru iz kojega crpim podatke umoljava se svećenike i biskupe da nije prikladno davati novinarske izjave u liturgijskoj odjeći.

b) ALBA I CINGULUM

Bogoslužna odjeća zajednička svim službenicima oltara bilo kojeg stupnja je alba. Alba je prva odjeća koja je ušla u liturgijsku uporabu. Potječe izravno od tunike, tj. donje haljine koja se nosila u Rimskom Carstvu. Bijele je boje. Često je bila urešena dvjema jednostavnim grimiznim vrpcama koje su se paralelno spuštale s ramena. Sezala je do gležnjeva i imala je duge rukave. Već od 9. st. općeprihvaćeni materijal za izradu albi je lan. S razvojem čipkarstva u 15. st. alba gubi svoju izvornost i prerasta u pravo umjetničko djelo. Alba svoje prvotno značenje crpi iz krsnog simbolizma i na tom bi tragu trebalo tražiti njezin današnji izražaj.
Cingulum, pojas ili uže, u starih je Rimljana bio neizostavan dodatak tunici. U srednjem se vijeku rabe cingula od lana. Danas više nema odredbe o obvezatnosti pojasa, „ako je alba sašivena tako da stoji uz tijelo“.

c) ŠTOLA

Štola je bila dio staroga običnog odijela i koji je tek kasnije zadobio simboličku vrijednost unutar kršćanskog bogoslužja. Glede štole, podrijetlo nije najjasnije. Štola, pridržana zaređenim službenicima, dobila je ime stola tek potkraj 7. st. Prije se zvala orarium ili mappa ili pak sudarium. Radilo se o finom komadu tkanine koji su oko vrata noile ugledne osobe određenog stupnja na društvenoj ljestvici. Imala je funkciju rupčića kojim su govornici i rimski matroni brisali usta i lice od znoja. Kasnije u liturgijskoj uporabi štola postaje znak koji je povezan s molitvom i propovijedanjem i tom vrstom odjeće dopušteno je služiti se samo osobama kojima je povjerena služba propovijedanja. Poslije 12. st. naziv orarium potpuno je napušten i prihvaćen termin stola. Đakoni su štolu nosli s lijevog ramena na desni bok, dok su je svećenici stavljali preko vrata spuštenu na prsa. Jedno vrijeme je bila nošena na misnicu, a sada se stavlja na albu ispod misnice. Štola danas ima svoju široku uporabu. Osim u euharistiji, rabi se i u slavlju drugih sakramenata i blagoslovina i svaki put kada svećenik ima neposredni dodir s euharistijom.

d) ROKETA, KOTA I AMIKT

Ime roketa javlja se prvi put u Engleskoj 1220. godine, a pod tim se nazivom podrazumijeva isti odjevni predmet koji se naziva camisia, rimska alba. Roketa je izvedena od one albe koju su službenici u srednjem vijeku nosili kao svakidašnju odjeću na koju su za liturgijsko slavlje odjevali albu u strogome smislu. Ispočetka je sezala do gležnjeva,a u 17. St. je skraćena i ubrzo se nametnula kao redovita odjeća za slavlje sakramenata i sakramentara.
S pojavom i širenjem talara, reverende, kao svakodnevne odjeće zeređenih službenika (od 16. st.), širi se i uporaba skraćene tunike koja se zove kota.
Amikt, humeral li naglavnik stavlja se oko vrata prije odijevanja albe. U starim vrelima zove se i anagolaium (od grč. anabolaion = plaštić). Njegov nastanak je na tragu krpe koja se od zatiljka spuštala na ramena i poput korzeta imala svrhu stezanja odjeće oko struka kako bi se olakšalo kretanje ruku. Taj su običaj preuzeli benediktinci od egipatskih monaha. Danas bi simboličko značenje amikta (u starini se tumači kao „kaciga spasenja“, 10. st.) trebalo tražiti u njenoj povezanosti s albom.

e) DALMATIKA I TUNICELA

Dalmatika je dobila ime po Dalmaciji, odnosno po (vunenoj) odjeći dalmatinskih pastira. Dalmatiku kao liturgijsku odjeću prvi puta se susreće u 3. stoljeću u Priscilinim katakombama. U tome je stoljeću dalmatika bila odjeća najuglednijih osoba u društvu. Papa Silvestar (314.-335.) kao znak prepoznavanja dao je rimskim đakonima povlasticu časti da nose dalmatiku. Damatika je u bitnome do danas sačuvala svoju izvornu formu. Početom drugog tisućljeća dalmatika je skraćena, a u 12. st. na bočnim stranama postaje otvorena. U 16. st. bili su otvoreni i rukavi. Od tada su se počele vezivati vrpcama. U starini su izrađivane od vune ili lana, kasnije se koristi svila. Dugo je bila bijele boje, do kraja 11. st. od početka su se rabile dvije grimizne vrpce koje su se na dalmatici spuštale kao paralele sprijeda i straga.
Tunicela je odjeća koja je nekada bila vlastita subđakonskoj i biskupskoj liturgijskoj odjeći. To je imitacija dalmatike. Dalmatika i tunicela zbog izvorne bijele boje smatrane su odjećom radosti zbog čega su odlagane u pokorničkim danima. Glede aktualizacije, neprepoznatljivost i nedosljednost između u liturgiojskoj odjeći između đakona i akolite bit će spriječene, ako đakon i akolit danas u liturgiji ne budu nosili jednaku odjeću.

f) PLUVIJAL

Pluvijal je odjevni predmet koji se od 9. st. nadalje na jugu naziva pluviale, pluvialis, a u sjevernim zemljama „cappa“. Radi se ostaro odjevno predmetu pod imenom lacerna ili birrus koji je padao do ispod koljena. Pluvijal je početno bio veliki plašt (cappa) s kukuljicom. Njega su u svečanim slavljima nosili najugledniji članovi redovničke zajednice, a osobito pjevači. Pluvijal je bio privlačan zbog jednostavnoga kretanja ruku te je brzo postao dijelom odjeće za manje službe, kao što su: procesije, kađenja u jutarnjoj i večernjoj molitvi, svečane posvete. Pluvijal nije nikada bila baš svećenička odjeća. U 11. st. to je odjeća pjevača, kantora. Danas se pluvijal rabi u raznim prigodama, a osobito u onim slavljima u kojima su uključene procesije, ali i u blagoslovima sa Svetootajstvom, na Cvjetnicu i u sprovodima.
Moceta dolazi od velikog plašta (capa magna) koji je skraćen. Ona je dio raznih kleričkih odjela, a biskupi ju nose od 16. st.
Bireta (pileus, biretus) uvedena je u uporabu u 12. i 13. stoljeću. Biret je ostao općim kleričkim pokrivalom za glavu bilo u svakidašnjem životu, bilo tijekom liturgije u crkvi, osobito časoslova.
Manipul (lat. manipulus) koji izglea kao mala štola na ruci jest imitacija tkanine slične onomu rupčića. Držao se na rukama ili učvršćivao na odjeću. Manipul ima oblik širega traka od platna jednaka platnu misnice, a nosi se na lijevoj podlaktici kao mala štola.
Racional (ili nadhumeral, nadoplećnik) bila je više ukras, a manje biskupska insignija. Racional je bila tkanina četvrtasta oblika, širine ramena, koja je padala na prsa i na leđa dvadesetak centimetara u dubinu. Oblikovne vrpce, kao učvrščivaći rubova, imale su rese.
Spominjem još rukavice i sandale.
Od liturgijskih odjevnih predmeta postoje još mitra, biskupski štap (pastirski štap), palij i biskupski prsten i prsni križ (pektoral).
Kratko spominjem da je liturgijski palij oznaka časti i jurisdikcije, pridržana papinskome i nadbiskupskome pravu. Prsten je znak da biskup postaje čuvarom Kristove zaručnice, Crkve, a i sam je dionik toga zaručničkog otajstva preko „svoje“ Crkve. Podrijetlo biskupskoga pektorala valja tražiti u privjescima koje su kršćani nosili na prsima.

4. BOJE LITURGIJSKE ODJEĆE

U prvim stoljećima kršćani ne poznaju liturgijske boje u strogome smislu, tj. kao propis. Boje su bile raznolike, a tako i njihova tumačenja. U karolinško je doba postojala jedinstvena različitost i bogatstvo boja u liturgijskome odjevanju. Na misnici se moralo naći osam boja. Sužavanjem broja boja one će postati vizualni govor kateheza koji puk može razumijeti. Inocent III. u svom je djelu „ De sacro altaris mysterio“ naveo pet boja koje su se rabile u Rimskoj Crkvi: bijela, crvena, zelena, crna i ljubičasta. Šesta, ružičasta boja je brzo raširena i prihvaćena za treću nedjelju Došašća (ili Gaudete) i na četvrtu korizmenu nedjelju (ili Laetare).
Prema današnjim propisima crveno priziva u svijest oganj Duha Svetoga, oganj ljubavi, sposobne voditi sve do proljevanja krvi. Zelena je boja odmora, ona izražava redovitost, trajan hod koji u sebi čuva nadu. Ljubičasta je „teška“ boja, ali ujedno i svečana, te istodobno uspijeva izraziti trpljenje i nadu. Bijela boja je predviđena za sve ostale blagdane i spomene svetaca.
Nije dostatna bjelina za slavlje, niti niti crvenilo da bi se priopćio plamen Duha Svetoga i gorljivost mučenika. Te boje postaju znakovitima samo ako su praćene svjedočanstvom zajednice koja nastoji živjeti evanđelje, a na obrednoj razini samo ako su dio cjelovitosti obrednoga programa.

ZAKLJUČAK

Ovime bi bio zaključen govor o liturgijskim posuđima, knjigama i misnom ruhu iako u nepotpunoj i još uvijek nedorečenoj formi. Ostaje samo promišljanje kako ostati vjerni na tome području Evanđelju i Predaji i na koji način ispravno odgovoriti na današnju „šarolikost“ shvaćanja, tumačenja i primjene liturgijskih posuđa, knjiga i misnog ruha.