Vrlo nemirna duha, bježi od kuće u Španjolsku kad je imao svega devet godina. Neko vrijeme u Španjolskoj radi kao pastir goveda kod nekog posjednika, no zbog lutalačkog duha stupa u vojsku pa je tako proputovao Francusku i dopro čak do naših krajeva. U vojsci zbog mnogih nedaća biva osuđen na vješala, ali je pomilovan, jer se dokazalo da nije kriv. Iako nevin, biva protjeran iz vojske, no on opet stupa u vojsku Karla Velikoga da se bori protiv Turaka. Kad se nakon rata vratio kući, doznao je da su mu roditelji umrli od tuge. Osjećao je grižnju savjesti, postao pokornikom i nastojao se iskupiti djelima milosrđa. Obratila ga je 1539. propovijed svetog Ivana iz Avile. Nakon propovijedi odlazi svojoj kući, proda sve što je imao od roditelja, podijeli siromasima i odlazi u bolnicu kako bi dvorio bolesnike.
Povod je za to dao požar u jednoj bolnici u Granadi. Dok je mnoštvo bespomoćno gledalo kako je na kocki život preko stotine bolesnika, Ivan je hrabro jurnuo u plamen i dim, te na vlastitim leđima iznosio one nepomične i tako ih spasio od sigurne smrti u ognju. Tim hrabrim činom postao je heroj dana te zadobio opće divljenje svih građana. Sada je uvidio da je Providnost željela velika djela od njega. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. I tako je Ivan prodajući drva zarađivao novac, kojim kasnije kupuje kuću za bolesnike, te osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike.
Nazvali su se “Milosrdnom braćom”, prema uzrečici čije je značenje “činite dobro, braćo”, što ju je Ivan upućivao stanovnicima Granade, kako bi ih potakao na darivanje priloga za potrebe njegovih bolnica. Ivan se gotovo 12 godina neumorno žrtvovao za drage bolesnike, u kojima je gledao Krista koji pati.
Svoj život žrtve za dobro bolesnika završio je opet jednim herojskim činom. Godine 1550. u veljači je hvatao drva koja su nosile bujice vode sa snježnih visina Sierra Nevade. Na taj način htio je priskrbiti nešto drva za svoje bolesnike. U te ledene bujice nesretnim slučajem upao je jedan dječak. Ivan je ne razmišljajući dugo skočio u te hladne valove da ga spasi. Nije ga uspio spasiti, već se razbolio od groznice koja ga dovodi do smrti. Bilo je to 8. ožujka, baš na njegov 55. rođendan, god. 1550., ali ovaj put rođendan za nebo. Svetac je umro klečeći pred raspelom.
Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice svečeve smrti, ovako je pisao o njemu: “Bio je najsjajniji primjer izvanredne pokore i prezira samoga sebe, promatranja božanskih stvari, krajnjeg siromaštva i savršene poslušnosti, bio je najčistije zrcalo ljubavi za dobro duša i bolesnih tjelesa. Veliko socijalno svečevo djelovanje za najpotrebitije i najzapuštenije slojeve ljudi izviralo je iz njegova životnog načela “Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta!”
Smrću Ivana od Boga njegovo djelo nije propalo. Braća od bolesnika ili Milosrdna braća osnovala su i nekoliko drugih bolnica. Papa Pio V. dao im je godine 1572. poseban habit te odredio da žive prema pravilima sv. Augustina. Već 1648. red je brojao u Španjolskoj oko 80 bolnica. Kasnije su došli i u Zagreb, gdje su dugo godina vodili bolnicu. Red djeluje i danas, ali zbog nestašice zvanja, dakako, uz velike poteškoće.
Izvor: www.bitno.net