Sv. Ivan Kasijan (23. srpnja)
Kasijanova je svetost bila priznata od sviju već g. 470. kad je Genadije napisao spis O slavnim muževima u kojem opata samostana Sv. Viktora u Marseillesu jednostavno naziva »sveti Kasijan«. Istim su se jezikom služile i mnoge pape. Sv. Grgur Veliki, pišući opatici Respekti u Marseilles, Kasijana priznaje svecem. Učeni papa Benedikt XIV. u djelu O kanonizaciji svetaca kaže da nije dopustivo dozvati u sumnju Kasijanovu svetost. U tom smislu govore i predaje mnogih mjesnih crkava koje Kasijana od pamtivijeka časte kao sveca. Blagdan mu se ipak ne slavi u općoj Crkvi, što je jednako i za mnoge druge svece, već na današnji dan u Marseillesu, a 28. ili 29. veljače u Grčkoj crkvi.
A sada se nastojmo upoznati sa životom i pisanim djelima toga izvanrednoga čovjeka i sveca. Kasijan se rodio vjerojatno oko g. 360. u Dobrudži na ušću Dunava u Crno more. Genadije ga naziva Skitom. Kako je bio izdanak dobrostojeće obitelji, postao je dionikom izvanrednog odgoja i izobrazbe. Još veoma mlad osjetio je veliku želju za kršćanskim savršenstvom pa se s prijateljem i istomišljenikom Germanom uputio na Istok da bi se ondje upoznao s teorijom i praksom monaškoga života.
Kasijan i German, dva mlada prijatelja, živjeli su najprije nekoliko godina u jednom samostanu u Betlehemu, odakle su dva put hodočastili k pustinjacima čak u Tebaidsku pustinju u Egiptu, željni da što više i bolje upoznaju monaški život, što je ondje u to doba cvao. Prvi put su se ondje zadržali kroz 9, a drugi put kroz 3 godine. Oko g. 399. vratili su se u Carigrad k sv. Ivanu Zlatoustom, koji je Kasijana zaredio za đakona. Kad je sveti Zlatousnik bio poslan u progonstvo, Kasijan i German uputiše se u Rim da bi ondje kod pape Inocenta zatražili pomoć nepravedno progonjenom carigradskom patrijahu. Nije nam poznato da li su se još jedanput vraćali na Istok. Germanu se tada izgubio trag, a Kasijan je u međuvremenu u Rimu zaređen za svećenika.
Postavši svećenik Kasijan se uputio u Galiju, gdje je u Marseillesu oko g. 415. osnovao i vodio samostan Sv. Viktora. U tom je gradu osnovao i jedan ženski samostan te ostatak svoga života proveo u vježbanju u kršćanskoj savršenosti, duhovno vodeći svoje monahe te pišući asketska trajno vrijedna djela. Kasijan je na Zapadu postao jedan od velikih promicatelja redovničkoga života. Umro je oko g. 435.
Kasijan je napisao mnogo asketskih djela. Spomenimo neka od njih!
De institutis coenobiorum et de octo principalium vitiorum remediis libri XII (O samostanskim ustanovama te o lijekovima protiv osam glavnih mana – 12 knjiga). Prve četiri knjige toga monumentalnog djela osvjetljavaju pravila redovničkoga monaškoga života primjerima što ih je pisac crpio iz vlastiog pamćenja te iz prethodne asketske književnosti. Ostale knjige govore o svakoj pojedinoj mani te o lijeku protiv nje. O tome djelu trijezni i kritički Switek piše: »U njemu Kasijan pred mlado monaštvo na Zapadu želi iznijeti kao primjer način života i duhovni nauk monaha Istoka. Njime je stvarno oblikovao samostane Zapada prije velikog zakonodavstva sv. Benedikta. U tom je spisu najprije riječ o odijelu monaha, zatim o liturgijskoj molitvi po danu i po noći, napokon o uvjetima za primanje novaka. A zatim Kasijan raspravlja o osam opačina protiv kojih se monasi moraju boriti. To su: neumjerenost, nečistoća, škrtost, srditost, turobnost, lijenost, slavoljublje, oholost.« Tim i drugim Kasijanovim djelima služili su se mnogi kasniji duhovni pisci, osobito glasoviti isusovac Alfonz Rodrigez, pisac djela o Kršćanskoj savršenosti.
Collationes Patrum libri XX (Razgovori s Ocima – 20 knjiga). To Kasijanovo djelo, objavljeno u tri izdanja, možda je najpopularnije među svim njegovim spisima. Ono je originalno, uspjelo, pa je prevedeno i na grčki. Stručnjaci asketsko-mistične književnosti smatraju ga pravim remek-djelom, što je sve do konca srednjeg vijeka, pa možda i dalje, bilo prava poslastica svim učiteljima duhovnoga života. U tom djelu Kasijan opisuje svoje i svoga prijatelja razgovore s egipatskim monasima o unutarnjem redovničkom savršenstvu. Tu ima izvanrednih razlaganja o svrsi monaškoga života, o odricanju, o požudi i manama, o demonima, o molitvi i savršenosti, o čistoći i milosti, o znanju i Bibliji, o pokori itd. O toj knjizi Switek piše laskavo: »Jedva da je koja duhovna knjiga doživjela takav uspjeh kao ova. Nju je srednji vijek sve do novoga vijeka neprestano nanovo prepisivao. Nije bilo samostana u kojem ne bi bilo te knjige, ni redovnika koji je ne bi čitao. Nju preporučuje u svom Pravilu i sv. Benedikt, a kao autoritet navodi je često i sam sv. Toma Akvinski. Po tom je djelu Kasijan bio učitelj unutarnjega života kroz stoljeća.«
U Kasijanovom je duhovnom nauku veoma naglašeno »razlikovanje duhova«, sposobnost otkriti koja misao i poticaj dolazi od Boga, a koja od zloduha. Ta je vrlina za njega majka, čuvarica i voditeljica svih kreposti. Nju će kasnije u klasičnom obliku iznijeti sv. Ignacije Lojola u »Pravilima za raspoznavanje duhova« u svojoj knjižici Duhovnih vježbi.
Pa ipak je Kasijan, kraj svih odlika što mu se općenito priznaju, raspravljajući o milosti, upao u zabludu koja se tamo od srednjega vijeka naziva semipelagijanizam. čak ga nazivaju i njezinim ocem. Kasijan doduše za postignuće savršenosti veoma često naglašava potrebu milosti. »No lišen spekulativne osjetljivosti te tuđ točnosti dogmatskoga jezika kliznuo je u semipelagijanizam. Boreći se protiv Pelagija te braneći opstojnost, potrebu i nezasluženost milosti, zaustavio se ipak na pola puta. čak je i odbijao slijediti do dna nauk sv. Augustina u kojoj je gledao fatalizam i propast svake ćudoredne prakse. Za Kasijana čovjek nakon pada u istočni grijeh nije posve sposoban za dobro u redu opravdanja. U stvari ljudska slobodna volja, iako ranjena i bolesna, Kasijanu se čini da traži i zahtijeva da čovjek može imati sam od sebe neki udio u djelu svoga posvećenja. On ga u potpunosti ne može ostvariti, ali ga sam od sebe može barem željeti. Na taj način onaj početak vjere može proizvesti duša sama posredstvom dobrih odluka, pobožnih želja, najmanjih znakova dobre volje. I čovjek tako može zaslužiti svoje nadnaravno spasenje kome onda kao nagrada nadolazi milost da bi usavršila već započeti proces… Osim toga Kasijan, naglašavajući Božju sveopću volju o spasenju, nije mogao trpjeti Augustinovu ideju o preodređenju za milost i slavu prije predviđenih zasluga. Kasijan misli da Bog predodređuje i odbacuje ljude samo nakon predviđanja njihova početnog poleta i njihova sudjelovanja s milošću…« (Guglielmo Zanoni).
Izvor: http://sveci.net/index.php/2-uncategorised/424-sveti-ivan-kasijan