Sv. Vinko mučenik

Sv. Vinko iz Zaragoze, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa sv. Anastazijem Perzijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske predstavlja se u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavrana, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Zaragoze, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litanijama svih svetih.

Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4. stoljeća, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potječu iz kraja osmog ili devetog stoljeća i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis.

Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Zaragozi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Zaragoze, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, jer je biskup imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valenciju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valencije. 1175. g. njegove relikvije su donesene u Lisabon.
Cremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I. je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka.

U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III. 796.g.

U nas je slavljenje Vinkova (Vinceta) uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine.  Sam Sveti Vinko uz vino je povezan tek imenom.I

Izvor: zupa-cernik.hr