Sv. Vid mučenik – zaštitnik župe Mađarevo
Sveti Vid, zaštitnik naše župe, je mladić s početka prvih kršćanskih vremena. Iako o njemu nema konkretnih povijesnih podataka, njegovo rašireno štovanje na zapadu ali i u istočnim crkvama, govori da se ubraja među vjerodostojne mučenike onog vremena kada još kršćanstvo nije imalo slobodu javnog ispovijedanja vjere.
Širenju štovanja sv. Vida doprinio je zacijelo i pisani trag „Passio S. Viti“ (Mučeništvo sv. Vida) nastao oko 600-te godine u rimskoj pokrajini Lukaniji.
Iz ovog zapisa saznajemo da se Vid rodio na Siciliji (Italija) u današnjem mjestu Mazzara del Valla. Roditelji su mu majka Faustina, koja je bila potajice kršćanka i otac Hyla, ugledni senator, poganin. Rođen u bogatoj obitelji Vid je imao učitelja Modesta i dojilju Krescenciju koji su potajno kršćani. Kad je otac saznao da je i Vid primio krštenje najprije je otjerao svoju ženu, a u sedmoj godini života, pred ocem koji ga primorava na otpad od vjere, Vid zajedno s Modestom i Krescencijom bježi u Lukaniju. U danima progonstva koji slijede doveden je i u Rim. Vid je, prema ovoj legendi, u Rimu učinio nekoliko čudesa, među kojima se spominje i ozdravljenje opsjednutog carevog sina iz kojega je izagnao zloduha. Unatoč svemu tome, Vid je kao kršćanin, zajedno sa svojim pratiocima Modestom i Krescencijom, osuđen na smrt. Bio je bačen pred medvjede i lavove koji mu nisu naudili. Poslije toga bačen je u kotao rastopljene smole, ulja i olova, ali ga spašava anđeo koji ga je otpratio u Lukaniju gdje je Vid i umro. (Jedna od inačica o njegovom mučeništvu spominje da je usmrćen na rastezaljci u 17. godini svojega života.) Njegovo mučeništvo datira u vrijeme Dioklecijanove vladavine (progonstva) negdje oko 305. godine.
Koncem V. stoljeća sv. je Vidu posvećeno nekoliko samostana na Sardiniji i Siciliji, a već koncem VI. stoljeća u Rimu postoji crkva posvećena u čast. Sv. Vidu, mučeniku.
Na zapadu se štovanje proširilo nakon prijenosa svečevih relikvija koje je 756. godine opat Fulrad iz Italije prenio u St. Denis u Pariz. Opat Hilduin je 836. godine dio relikvija dao samostanu Corvey u Vestfaliji koji je postao sjedište štovanja sv. Vida. Car Henrik dao je relikviju ruke sv. Vida češkom knezu Vaclavu koja je prenesena u Prag. Ta se relikvija čuva i časti u praškoj prvostolnici posvećenoj upravo ovome svecu – sv. Vidu, mučeniku.
Vid se ubraja među 14 svetih pomoćnika (zaštitnika) u velikoj nevolji. (Uz sv. Vida među četrnaestoricu pomoćnika u velikim nevoljama života ubrajamo; sv. Akacija, sv. Barbaru, sv. Blaža, sv. Katarinu, sv. Cirijaka, sv. Kristofora, sv. Dionizija, sv. Egidija, sv. Erazma, sv. Eustahija, sv. Juraja, sv. Margaretu, sv. Pantaleona). Sv. Vid među njima nosi rekordnih 34 patronata. Nabrojimo neke. Zaštitnik je ljekarnika (apotekara), kotlara, pivara, gostioničara, podrumara, vinogradara, glumaca, plesača, gluhonijemih, padavičara (Vidov ples).
Njegova se zaštita moli za vrijeme grmljavine, nevremena, požara, neplodnosti i jalovosti, vrtoglavice, slabog sluha i vida, općenito – kad god valja izvesti neke teške zadatke. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu, katkad s gavranom i lavom. U Njemačkom Rimskom Carstvu imao je i kraljevska obilježja. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je ikonografski motiv, koji prikazuje njegovo mučeništvo, a koji se nalazi i na našoj vrbovečkoj oltarnoj pali.
Izvor: zupa-vrbovec.com