Sv. Valentin
Sveti Valentin (lat. Valentinus, valens – zdrav, krepak) bio je svećenik u Rimu, neki pišu i liječnik, a živio je u 3. stoljeću (po nekim pisanjima bio je biskup Interamne, današnjeg Ternija). Pogubljen je 269. godine odsijecanjem glave u doba kad je Rimskim carstvom vladao car Klaudije II (Gotski). Kasnije je car Julije I. u 4. stoljeću nad njegovim grobom podigao baziliku, te se od tada taj svetac počeo štovati među kršćanima. Spomen mu je u Katoličkoj Crkvi 14. veljače. O svecu imamomalo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugledi kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati.
Postoje dvije legende o smrti Valentina:
Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.
Druga legenda kaže da ga je car Klaudije II. tom prilikom pitao: “U čemu je uzrok date ja ne mogu ubrojiti među svoje prijatelje? Zašto ne živiš po zakonu naše države? Čuo sam da si mudar čovjek. Pa, kako možeš živjeti u praznovjerju?” A Valentin je caru odgovorio: “Kad bi ti, care, znao kakav je Božji dar kršćanska vjera, odbacio bi bogove napravljene rukom i priznao jednoga Boga i Sina njegova Isusa Krista.” I Valentin je caru nastavio mudro razlagati kršćansku vjeru. Na to je car bio duboko potresen. No, nazočni gradski prefekt je Valentina nazvao čarobnjakom. Car, u strahu pred bunom u narodu, preda kršćanskog svećenika prefektu, a on opet sucu Asteriju. Valentin je čudesno ozdravio sučevu slijepu pokćerku. To je obratilo na kršćansku vjeru Asterija i cijelu njegovu kuću. Rasrđeni gradski prefekt dade starog svećenika Valentina istući i potom mu odrubiti glavu. A zajedno s Valentinom pogubljen je i Asterije s cijelom obitelji.
zaštitnik:
Zaštitnik je zaručnika, sretnih brakova, ljubavi, djece, pčelara te štiti od očnih bolesti , padavice, kuge, glavobolje, različitih živčanih bolesti.
simboli:
Prikazuje se s pticama, ružama, kao: biskup s djetetom bogaljem ili padavičarem pored noge, biskup s pijetlom pored njega, biskup koji odbija štovati idola, biskup kojem odsijecaju glavu, svećenik s opasanim mačem, svećenik koji drži sunce, svećenik koji daje vid slijepoj djevojci…
ime:
Valentin – izvor mu je u latinskoj riječ válens što znači zdrav, krepak. Iz toga korijenskoga značenja imena nastao je običaj u nekim europskim zemljama, a napose u Sjevernoj Americi, da ljudi na njegov spomendan izmjenjuju čestitke i darove: žele si zdravlje, sreću, svako dobro! Isti je razlog da ga vjernički puk smatra zaštitnikom od svih bolesti, napose zaraznih.
imendani:
Valentina, Tina, Tinka, Valenka, Valika; Valentin, Tin, Vala, Valent, Valko; zatim u prijevodu: Zdravko, Zdravka.
kalendar:
Sve do 1969. godine dan Sv. Valentina slavio se 14. veljače kao spomen. Dan je zatim izbrisan iz katoličkog kalendara, te je postao tek neobavezni spomendan, zbog želje za smanjenjem broja spomena svetaca o kojima nema dovoljno točnih povijesnih podataka.
Valentinovo
Zašto je sv.Valentin zaštitnik zaljubljenih? Crkva to povezuje s datumom njegova slavlja! Naime, datum 14. veljače pada poslije božićnih blagdana, a neposredno prije korizme, pokorničkoga vremena duhovne priprave za Uskrs. Crkva je od vjernika tražila da vjenčanja ne slave u vrijeme velikih blagdana (na Božić, na Uskrs), jer su oni zasebna slavlja cijele zajednice, a napose je tražila da se ne priređuju bučne svadbe u liturgijski posebno adventsko i korizmeno vrijeme, već izvan takvih razdoblja. Valentinov je kalendarski spomendan je baš u takvu vremenu, preporučljivom za svadbene svečanosti. Zato se u negdašnja, staloženija vremena, u tom razdoblju oko Valentinova najviše ženilo i udavalo (sama zima imala je veliku prednost u odnosu na ostala godišnja doba – nije bilo poljskih radova).
Opet se čini zanimljivim podudaranje katoličkog slavlja s prijašnjim poganim običajima! Čak i u starih Grka je od sredine siječnja do sredine veljače bio mjesec Gamelion u kojem se obilježavala svetost braka Herei Zeusa. U antičkom Rimu 14. veljače slavila se božica Juno -zaštitnica braka čijom prigodom se darivalo cvijeće, a 15. veljače bio je dan kad se slavio Lupercus, bog plodnosti.
Sveti Valentin se počeo slaviti već u 6. stoljeću, osobito u Engleskoj, a poslije u cijelome svijetu. U Hrvatskoj su ga posebno štovali vjernici u sjeverozapadnim krajevima.
izreka:
Latinska izreka iz 17. stoljeća kaže: “Festa Valentino rediit lux – quisque sibisociam jam legit ales avem”. (“Došao je Valentinov blagdan, i svaka je ptica već sebi izabrala pticu-družicu”). Jasna aluzija na mladence i zaljubljene.
prve razglednice-čestitke:
Običaj biranja odabranice na Valentinovo najprije se proširio u Englesku i Škotsku. Poznato je da su u 16. stoljeću mladići ostavljali ljubavne poruke i čestitke na pragu svoje odabranice. Čestitke su bile pažljivo izrađene, obrubljene čipkom ili ukrasnom vrpcom i to su vjerojatno bile prve čestitke i razglednice ikada poslane.
sv. Rafael ili sv. Valentin?
Britanska katolička crkva savjetovala je ljudima koji žele pomoć svetaca upotrazi za ljubavi da se obrate sv. Rafaelu, a ne sv. Valentinu. Objašnjavaju kako je sv. Valentin s godinama pogrešno povezan s pronalaskom ljubavi, dok je on zadužen samo za ljude koji su već pronašli svoju ljubav. Sv. Rafael je međutim zadužen za sretne susrete i oni koji traže božansku intervenciju u potrazi za ljubavlju trebaju se obratiti njemu, savjetuju iz Crkve.
Izvor:www.tolisa.info