Sv. Petar Claver, prezbiter

Petar Claver je rođen 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: »Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.«

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: »Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.«

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su »los Patronos« na svoju »robu«, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: »Petrus Claver, Aethiopum semper servus« – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 08. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio »univerzalnim zaštitnikom misija među crncima«.

Izvor: www.putevimilosti.com