Sv. Pavao od Križa, prezbiter

U rimskoj bazilici Svetih mučenika Ivana i Pavla, na kosini brežuljka Monte Celio, nalazi se grob osnivača pasionista Svetog Pavla od Križa. On se rodio 3. siječnja 1694. u Ovadi kod Genove. Već od rane mladosti osjećao je iskrenu i duboko proživljavanu pobožnost prema raspetome Kristu. Njegovu je muku revno i postojano razmatrao, njome se duhovno hranio, na njoj svoj značaj izgrađivao. Da se i sam što više suobliči raspetome Gospodinu, svoje siromašno tijelo podvrgavaše oštrim pokorama. Po noći je bdio, bičevao se, a po danu molio i postio.

Kad je god. 1715., potaknuta od Klementa XI., Venecija opremila vojsku protiv Turaka, pridružio joj se i Pavao »i to ne kao plaćenik, već iz želje da se bori protiv Turčina«. No došavši u Cremu, gdje se okupljahu dobrovoljci – najvjerojatnije 20. veljače 1716. – »potaknut nadahnućem odozgora što ga zadobi u jednoj crkvi gdje se obavljala pobožnost 40–satnog klanjanja, baš na tusti četvrtak, odstupi od svog nauma i vrati se natrag«. Čini se da je od toga časa pomalo nazrijevao koji je njegov životni poziv. Do potpune će jasnoće doći kasnije, prosvjetljivan svjetlom odozgora.

Aleksandrijski biskup Gattinara, nakon zrelog razmišljanja i ispitivanja priznao je nadnaravni karakter Pavlovih viđenja i prosvjetljenja pa ga je osobno 22. studenoga 1720. odjenuo u crnu pustinjačku tuniku. Pavao je malopomalo postavio temelje novoj redovničkoj družbi koja će provoditi intenzivan kontemplativni i ujedno apostolski život. Uz to je počeo po raznim mjestima marno i uspješno propovijedati. Kad mu se pružila prilika da se u Rimu susretne s papom Benediktom XIII., papa mu je dopustio usmeno da može primati kandidate u svoju družbu. Kasnije će mu sam papa Benedikt XIII. 7. lipnja 1727. podijeliti svećenički red.

Svladavši mnoge poteškoće, Pavao je napokon 11. lipnja 1741. mogao učiniti profesiju – položiti zavjete – uzevši ime Pavao od Križa. U sedam je generalnih kapitula reda, što su održani od 1747. do 1775. godine, uvijek bio biran za generalnog poglavara. Njegovi su ga duhovni sinovi i sljedbenici poštivali kao istinskog oca i učitelja.

Bile su to godine kad se na Družbu Isusovu nadvila teška oluja koja je dovela do njezina ukinuća. Pasonist o. Enrico Zoffoli, docent filozofije na Institutu »Jesus Magister« pri Lateranskom sveučilištu u Rimu, odličan poznavalac sv. Pavla od Križa, piše: »Neutemeljena je vijest prema kojoj bi Pavao od Križa hrabrio Klementa XIV. da ukine isusovce, prema kojima je već od rane mladosti uvijek gajio udivljenje; čak smo mišljenja – ako je o tom teškom problemu i morao dati svoj sud – da je svog prijatelja Papu odvraćao od donošenja tako sporne odluke.«

Iscrpljen naporima, pokorama i bolestima više nego godinama, Sveti Pavao od Križa preminuo je blago u Rimu 18. listopada 1775. Papa Pio IX. proglasio ga je najprije blaženim, a zatim svetim. Družba koju je svetac osnovao službeno se naziva Družba bosonogih klerika Presvetog Križa i Muke Gospodina Našega Isusa Krista. Postoji i ženska grana te družbe. Obično ih nazivaju pasionisti. Nose crnu tuniku, na kojoj se nalazi srce s usađenim križem te natpisom Muka Isusa Krista. Danas Družba pasionista broji 25 provincija, koje su raširene po cijelom svijetu, te dvadesetak misijskih središta. Njezinu veliku obitelj sačinjava i 25 samostana klauzure te 5 instituta aktivnoga života koji su osnovani u Italiji, Engleskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Meksiku.

Crkva je iz Družbe pasionista, osim njezina osnivača, proglasila svetima i Vinka M. Strambija, Gabrijela od Žalosne Gospe te Gemu Galgani, koja je živjela duhovno povezana s pasionistima. Osim za njih vodi se postupak za proglašenje blaženima i svetima još za 43 člana duhovne pasionističke obitelji.

Osim Božje milosti, koja ga je pratila, Pavao od Križa nastojao je oko što veće duhovne izobrazbe. Mnogo je čitao i razmatrao Sveto pismo, zatim djela sv. Franje Saleškoga, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa i Taulera. U Tauleru je našao duhovnoga pisca koji mu je po duhu bio najsrodniji. U njegovim je spisima nalazio najbolje opisano ono što je sam doživljavao. Čitao je rado i djela svetih Otaca te povijest Crkve, razne teološke i asketsko–mističke rasprave i osobito marno živote svetaca. Dakako da ga je sve to veoma obogatilo pa nije čudo da iz njega govori čovjek koji je pun Duha Božjega, ali i načitan te izobražen. Bio je prijatelj kulture pa je i od svojih redovnika tražio studij. U filozofiji i teologiji želio je da im učitelj bude sv. Toma Akvinski.

Otac Zoffoli smatra da je Sv. Pavao od Križa, unatoč neizbježivim slabostima i ograničenostima svakog smrtnika, jedna od najpotpunijih ličnosti kršćanske hagiografije. On je u sebi uz Božju milost ostvario ideal potpunog čovjeka. Da barem nešto okusimo iz njegove bogate duhovne trpeze, navest ćemo izvadak iz jednoga njegova pisma u kojem snažno naglašava propovijedanje Krista raspetoga.

»Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom. U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk. Tu su ga izučili svi sveci. Kad pak križ našeg blagog Isusa u vašem srcu pruži dublje korijenje, tad ćete pjevati: ’Trpjeti i ne umrijeti’ odnosno: ’Ili trpjeti ili umrijeti’; još bolje: ’Niti trpjeti niti umrijeti, već savršeno obraćenje Božjoj volji.

Ljubav je krepost koja sjedinjuje i patnje ljubljenog. Dobra posvojuje. Ta vatra prodire do nutrine; ljubitelja mijenja u ljubljenoga. Kad se ljubav izmiješa na jedan viši način s boli, nastaje neka vrsta spoja ljubavi i boli i to je tako vezano da više nije dopušteno lučiti ljubav od boli niti bol od ljubavi. Zbog toga duša koja ljubi veseli se u svojoj patnji i klikće od veselja u svojoj ljubavi koja trpi.

Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti, posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi, jer je to vršak čiste ljubavi. Tako radite da bude svima poznato kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan lik raspetog Krista koji je primjer svake blagosti i smjernosti. Tko je, naime, iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim, također izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost, posebice kreposno strpljenje koje se ne tuži ni potajno ni javno. Sakrijte se dakle u raspetoga Isusa i drugo ne želite osim u svemu sve obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga, uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu, šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će blagdan križa veselim i vedrim licem, da bi za ljude bilo skrovito i jedino najvišem Dobru poznato. Za taj je blagdan gozba uvijek svečana: za hranu služi, po primjeru naše raspete ljubavi, božanska volja.«

Izvor: sveci.net