Sv. Margareta Marija Alacoque, djevica
Margarete Alacoque rodila se 22. srpnja 1647. u Lautecouru (Lotekur) nedaleko od grada Paray-le-Moniala u pokrajini Burgundiji. Njezin otac Claude Alacoque bio je kraljevski bilježnik. Umro je mlad, ostavivši iza sebe brojnu obitelj. Majka Filiberta kao udovica nastavila je brinuti se za svoju djecu, a od nekih se sinova zbog toga morala i odijeliti. Margaretu, kojoj je bilo osam godina, povjerila ju je klarisama u Charolesu. U djevojačkom domu naišla je na sredinu punu revnosti i duhovnog poleta, što joj je veoma odgovaralo. Iznenada je teško obolila i zbog bolest morala se vratiti kući. Bolovala je četiri godine i na čudesan način je ozdravila.
Kad je ozdravila, morala je svladati i druge poteškoće da bi u 24. godini života mogla ostvariti svoje pravo zvanje. Do potpune jasnoće o tome životnom zvanju došla je prigodom posjeta samostanu sestara Pohoda Marijina u Paray-le-Monialu. Bilo je to 25. svibnja 1671. Nalazeći se toga dana u samostanskoj govornici, jasno je u svojoj nutrini čula glas s ovom porukom: “Hoću da budeš ovdje!” U roku od tri tjedna zamolila je da bude primljena, a 25. kolovoza već je započela svoju postulanturu. Sljedeće godine, 6. studenoga, primila je redovničko odijelo te položila zavjete u ruke poglavarice majke Marije-Franciske de Saumaise (Somez). Od tog se časa povijest njezina života i stapa s poviješću samostana u Paray-le-Monial.
Ako želimo njezin život iznijeti u glavnim datumima i službama, onda bi to izgledalo ovako: 15. svibnja 1684. postala je asistentica majke Marije Malin, kućne poglavarice; 4. siječnja 1685. imenovana je učiteljicom novakinja. Tu je službu obavljala do konca siječnja 1687. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno je imenovana asistenticom. Umrla je u dobi od 43 godine 17. listopada 1690.
U tim redovničkim službama izranjao je lik jedne svete žene. Margareta Marija Alacoque u novom vijeku postala je najveća glasnica štovanja Srca Isusova. Ta pobožnost prošla je dva stoljeća i danas je aktualna jer donosi velike plodove. Zahvaljujući nalogu Margaretine poglavarice, majke de Saumaise (Somez) koja je željela izbliza slijediti mistična očitovanja u toj mladoj redovnici u travnju i svibnju 1673. zapovjedila je da ih opiše. Odatle doznajemo što se to u njezinoj duši zbivalo. Tek što je počela po nalogu poglavarice pisati, započeše i ona velika viđenja koja će njezino ime učiniti poznatim po cijelome svijetu. Navedimo samo ona glavna četiri viđenja.
Prvo je bilo na blagdan Sv. Ivana evanđelista, 27. prosinca 1673. Margareta je tek napustila kućnu bolnicu te pošla u kapelicu i kleknula do rešetke kora, gdje su strogo klauzurne redovnice Pohoda Marijina obavljale svoje pobožnosti. Tada joj se ukazao Isus i ona je posve jasno i razgovijetno čula ovu poruku: “Moje božansko Srce tako je raspaljeno ljubavlju prema ljudima da više ne može u sebi zadržavati plamenove svoje žarke ljubavi, već ih mora razasuti. Tebe sam odabrao kao malo vrijednu i skromnu da ispuniš taj veliki naum, da tako sve bude učinjeno kako želim.”
Misija je bila jasna. No jer je svetici, da bi je izvršila, bilo potrebno svjetlo i milost, Gospodin joj to nije uskratio jer on za izvanredne zahvate daje i izvanredne milosti. I tako je već tom zgodom svojoj odabranici objavio “divote svoje ljubavi i neizrecive tajne svoga Presvetoga Srca, koje joj je do toga dana skrivao”.
Nakon više ukazanja Gospodin je početkom god. 1674., opet na petak, Margareti objavio novu veliku poruku. Da se radilo o velikoj objavi, svjedočio je i vanjski dekor ukazanja. Gospodin joj se ukazao sa Srcem na prijestolju od plamenova, što bijahu sjajniji od sunca i prozirni kao najfiniji kristal. U tom vanjskom sjaju, prema Margaretinu opisu, bilo je Isusovo Srce “okrunjeno trnovom krunom, koja simbolizira rane što mu ih zadaju ljudi svojim grijesima, a nad Srcem se nalazio križ. Taj je križ ondje od prvih časova njegova utjelovljenja, a to znači od časa kad je bilo oblikovano i Presveto Srce. Odmah je u nj bio usađen i križ pun svake gorčine.”
Margaretin je opis tih objava bio težak, hrapav i nezgrapan. Nije bila laka na peru. No iz onoga što je teško izrazilo otkriva se dvoje: Ponajprije neizmjerna Isusova ljubav prema čovjeku , a zatim ljudski grijesi kojima nezahvalni ljudi vrijeđaju tu ljubav. To je posebno istaknuto u trećoj objavi, koja je bila sinteza prvih dviju.
Treća objava se dogodila nekoliko mjeseci kasnije, opet na petka, dan poslije blagdanu Tijelova. Isus se tada, prema Margaretinu opisu, ukazao “sav u sjaju slave, s pet rana, koje su bliještale kao pet sunaca, a iz njegova svetog čovještva izlazili su plamenovi sa svih strana, osobito pak iz njegovih divnih grudiju, koje su sličile ognjištu. One su bile otvorene da otkriju svu ljubav toga ljubaznoga Srca, koje bijaše onaj stvarni izvor tih plamenova”.
I tada se Isus potužio na ljudsku nezahvalnost. “Za sva moja nastojanja oko njihova dobra ljudi su hladni i nehajni.” Isus kao uzvrat za tu nezahvalnost traži od svetice da čini naknade ili zadovoljštinu. Dok je to tražio, iz njegova je Srca izašao tako žarki plamen te je mislila da će je uništiti. Isus je toj poruci dodao i ovu: “Primit ćeš me u Presvetom sakramentu svaki put kad ti poslušnost bude to dopustila.” A zatim je zatražio Svetu pričest svakoga prvog petka u mjesecu, a priprava treba za ti bula bi sveta ura.U pobožnost Srcu Isusovu uvedene se dvije vježbe kao naknada ili zadovoljština: sveta ura i sveta pričest na svaki prvi petak u mjesecu. Spomenimo još i četvrtu veliku objavu koja je dana za vrijeme tijelovske osmine između 13. i 20. lipnja 1675. Najvjerojatnije bijaše to datum 16. lipnja. U toj objavi Isus se potužio na rane što mu ih zadaju svojim nepoštovanjem sami vjernici i svojim svetogrđem nevjernici. Onda je dodao: “A ono što me najosjetljivije vrijeđa jest što to čine i meni posvećena srca.” Kao naknadu za te sve uvrede Gospodin je zatražio da se u petak po tijelovskoj osmini uvede blagdan Srca Isusova na koji će se svetom pričešću i javnom molitvom naknaditi za uvrede nanesene Gospodinu dok je izložen na oltarima.
Ovoj skromnoj redovnici Margareti Alacoque Gospodin je povjerio i upute kako ove velike objave prenijeti Crkvi. U tome je nije ostavio samu veću je uputio na dobrog svećenika o. Klaudija La Colombiere, isusovca, poglavara samostana u Paray-le-Monial. Rekao joj je doslovno ovo: “Obrati se mome sluzi i reci mu od mene da učini sve što je moguće za uvođenje te pobožnosti i neka mi učini tu radost. “
Margareta Alacoqu pokazala se dostojnom Isusova odabranja. Svim se žarom dala na širenja pobožnosti Srcu Isusovu. Pismeno je pozvala sve poznate ljude pa čak i francuskoga kralja Luja XIV. da svoje kraljevstvo posveti Srcu Isusovu. U svom samostanu Margareta je 20. srpnja 1685. s novakinjama iskazala prvu javnu čast Srcu Isusovu, a 21. lipnja sljedeće godine pridružila joj se cijela zajednica u proslavi blagdana Srca Isusova.
Od tada, unatoč brojnim poteškoćama, pokret štovanja Srca Isusova nije se više zaustavio. Papa Klement XIII. odobrio je 6. veljače 1765. dekret Kongregacije obreda kojim se dopušta Poljskoj i Rimskoj bratovštini Srca Isusova, svetkovanje blagdana Srca Isusova. U Papinoj je namisli bilo dopuštenje da se nova pobožnost širi u Crkvi u raznim oblicima. Ona je doduše u Crkvi i prije bila ali sad joj je dan novi izražaj. Suvremenicu su otkrili vrijednost pobožnosti Srcu Isusovu. Generalni vikar Languet, u mjesnoj biskupiji Auton, pokrenuo je postupak za proglašenjem blaženom Margarete Marije Alacoque. Papa Pio IX, proglasio ju je blaženom 24. travnja 1864. a papa Bendikt XV. svetom 13. svibnja 1920. godine.
Izvor: http://corpusdomini.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=75:sveta-margareta-marija-alacoque&catid=2:aktualne-teme&Itemid=43