Sv. Josip Kupertinski

Giuseppe Maria Desa – Josip Kupertinski – rodio se 17. lipnja 1603. u Copertinu, u talijanskoj pokrajini Pugli, i to u štali, baš kao i naš Spasitelj Isus Krist. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rođene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimaštini.

Pošao je i u školu, ali ju je zbog bolesti, koja ga je gotovo pet godina držala nepokretnim, morao prekinuti. Kad je ozdravio i već pomalo odrastao, u njemu je dozrijevala pomisao da stupi u red franjevaca konventualaca. No oni ga zbog njegove “odviše male izobrazbe” nisu htjeli primiti. Tada se obratio kapucinima i oni su ga primili. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620. god. No, i ne dovršivši propisanu godinu novicijata, „zbog neprikladnosti“, bio je otpušten iz reda.
Posredovanjem svoga ujaka franjevca konventualca primljen je kao sluga i trećoredac u njihov samostan u Grottelli. Kasnije je obukao njihov habit, a 18. ožujka 1628. po Božjoj providnosti bio je zaređen i za svećenika.

Tada su se počeli pokazivati njegovi mistični darovi koji su mu brzo stekli glasovitost, ali i mnoge “žive križeve”. On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvljenja, posta i odricanja. Naročito strogo je obdržavao siromaštvo i poslušnost. Zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije pa je 21. listopada 1638. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli, te poći u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudom tamošnje inkvizicije. Čudo se ponovilo u kapeli ženskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni su ga vidjeli kako u zanosu lebdi u zraku. Slučaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. Oficija, koja je oca Josipa oslobodila sumnje da ide za nekom afektiranom svetošću i da zlorabi pučku lakovjernost. No, ipak mu je bilo zabranjeno vratiti se u Grottellu, već mu je naređeno otići u drugi samostan u kojem će biti “udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima”.
Poglavari su ga poslali u Asiz, gdje je ostao 14 godina. I nadalje je imao one izvanredne milosti. Ljudi su dolazili k njemu, pa i svećenici i prelati, preporučivali se njegovu zagovoru te od njega tražili savjete.

Odredbom Svetog Oficija svetac je iz Asiza premješten u Pietrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Svetog Lazara. Napokon je papa Aleksandar VII. 12. lipnja 1656. donio odluku da se otac Josip može vratiti svojoj redovničkoj subraći i to ovaj put u samostan sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga života. Umro je na glasu svetosti u zoru 18. rujna 1663. Blaženim je proglašen god. 1753., a svetim god. 1767.

U pomoć ga zazivaju đaci i studenti, osobito oni koji idu na ispite.

Izvor: www.zupa-gajnice.hr