Sv. Ivan Trogirski (13. studenog)

Osim legendi koje se prenose s koljena na koljeno, o životu Ivana Trogirskog zna se vrlo malo. Živio je u 11. stoljeću, a službu trogirskog biskupa obavljao je više od 40 godina (1064. – 1111.). Ona mu je pripala nenadano kada su Trogirani u drugoj polovini 11. stoljeća, nakon smrti svog biskupa, tražili od papinskog legata, kojega je papa Aleksandar II. poslao da smiri tada vrlo žive sukobe nastale dubokom podjelom, da im odredi novoga biskupa. Odlučio se tada za Ivana, kamaldolenskoga benediktinca iz samostana sv. Petra u Osoru, koji je bio i dobar prijatelj splitskog nadbiskupa Lovre. Upravo jer je u Trogir stigao iz Osora javila se netočna tvrdnja da je sv. Ivan potjecao iz poznate rimske obitelji Orsini, zbog čega se u ispravama pojavljuje kao Auserinus ili Osorinus.
Znakovito je da su i sv. Ivan Trogirski i njegov prijatelj splitski nadbiskup Lovre bili izrazito ustrajni u nastojanju da se provede potrebna crkvena obnova u Dalmaciji i Hrvatskoj, što ih čini sudionicima važnih crkvenih, ali i društvenih zbivanja koja sežu puno šire od njihovih biskupija.
U svojoj je biskupiji, a naročito u Trogiru, sv. Ivan Trogirski svojim djelovanjem ostavio duboki trag – razvio je živu pastoralnu djelatnost čime se aktivno uključio u veliku grgurovsku obnovu koja je išla za reformom Crkve. Zastupao je hrvatsku orijentaciju dalmatinskih gradova, zbog čega se njegovo ime, uz ono nadbiskupa Lovre, nalazi na ispravama hrvatskih kraljeva: Krešimira, Zvonimira i Stjepana II. U bremenitim vremenima u kojima je živio, a u kojima je u isto vrijeme vidio uspon hrvatskih vladara i gubitke domaće dinastije, pozivao je na mir, zalagao se za pravednost i ljudske živote, a među zavađenima je posredovao u njihovom pomirenju.

Sveti Ivan je Trogir, ali i Hrvatsku, zadužio i time što je 1105. uspio u sprječavanju hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana u ozbiljnoj prijetnji da razori grad. Također, osnovao je i samostan benediktinki u Trogiru. Trogirani su stoga, kako se do danas prenosi, među sobom prepoznali čovjeka iznimnih ljudskih, ali i svetačkih osobina. Godina njegove smrti nije poznata, ali sigurno je da je umro prije 1.111.
Osim o njegovoj naravi koju je krasila blagost i istaknuta miroljubivost, te zaslugama kojima ih je zadužio, Trogirani do danas najradije prepričavaju legende o svom zaštitniku.

Prema jednoj od njih, biskupu Ivanu je za vrijeme misnog slavlja s neba na glavu sletjela golubica kao znak Duha Svetoga i njegova mirotvorstva.
Druga legenda kazuje da je za vrijeme tuče koja je uništila vinograde naredio da se malo preostalog grožđa stavi u tijesak iz kojeg je potekla velika količina mošta.
Najpoznatija je, ipak, ona prema kojoj je za vrijeme oluje otputovao u Šibenik, kada je doživio brodolom nakon kojega je hodao po valovima, a po njegovom zagovoru spašeni su mornari i sav teret.
Posljednja legenda kaže da su nakon njegove smrti Mlečani htjeli njegovu ruku prenijeti u Mletke, a ona je uoči godišnjice njegove smrti došla zrakom i spustila se na njegov grob.

www.katolicki-tjednik.com