Sv. Ivan od Križa, prezbiter i crkveni naučitelj

Iako se ne može sasvim sigurno utvrditi datum njegova rođenja, ipak se uzima gotovo sigurno da je Juan de la Cruz rođen god. 1542., vjerojatno 24. lipnja, na blagdan Sv. Ivana Krstitelja, velikog Isusova preteče. Rodio se u malom i čednom Fontiverosu, varošici stare Kastilije, u biskupiji Avilskoj. Otac iz plemićke obitelji zvao se Gonzalo de Yepes; majka Katarina Alvarez. Ivan im je bio treći i posljednji sin.
Unatoč svom prezimenu koje govori o plemićkoj krvi i o slavnim precima, Gonzalo je ipak bio veoma siromašan. Možda je tom siromaštvu bio kriv i brak s Katarinom Alvarez, ženom kreposnom, ali siromašnom. Taj brak nije bio po volji Gonzalovim roditeljima, stoga Alfonza razbaštiniše. I prema tome možemo ustvrditi da se Ivan rodio kao siromah i da je posljedice toga siromaštva naročito osjetio poslije očeve smrti.

Sveti Ivan je bio još dijete kad mu se vrijedna i siromašna udovica majka preselila u Medinu del Campo, veliki trgovački grad, u ono vrijeme glasovit po sajmovima, kamo pritjecahu proizvodi iz stranih zemalja. Obiteljska okolina bila je zdrava i sveta. O Ivanovu djetinjstvu i dječaštvu nemamo mnogo vijesti. Dobro je spomenuti što znamo da mu se u dobi od 5 godina ukazao prekrasan lik Presvete Djevice koja ga majčinski spasi kad je pao u neku baru i već se počeo utapati.

Teške obiteljske prilike potrajaše i u Medini del Campo. Prijeka nužda bila je razlogom da su za Ivana počeli tražiti neko zanimanje. Shvativši potpuno teško stanje, Ivan stade učiti razne vrste zanata. Jedan tesar ga uze za naučnika. Ivan je bio pun dobre volje i radinosti, ali ruka mu nije mogla strugati blanjom i rukovati pilom. Zato pokuša kod nekog krojača, no i tu doživi neuspjeh. Njegov duh zaustavit će se tek u promatranju Božanske Ljepote i u gledanju neizrecivog Božjeg ophođenja s Njegovim stvorenjem.

Sveti Ivan, ipak, neće zaboraviti svog nauka u raznim zanatima. On će, naprotiv, prikladnim usporedbama i primjerima iz svih zanata osvijetliti najuzvišenije pojmove i istine svoje mistične teologije. Bog je htio da se on drugdje zaposli, gdje će Mu se moći više približiti. Medina del Campo imala je veliku bolnicu koja je primala bolesne siromahe. Upravitelj bolnice don Alvarez de Toledo, vjerojatno nadahnut Bogom, pozove Ivana da dvori njegove bolesnike. I to je razdoblje bilo bez sumnje najplodnija priprava za njegovo poslanje. Kao bolničar imao je prilike vršiti kršćansku ljubav prema bolesnicima u kojima je dubokom vjerom gledao samoga Krista.

Usput je i studirao. Kao đak pobuđuje veliko udivljenje. Divno je napredovao u književnosti i u latinskom jeziku. Bio je oštra i duboka uma, duha otvorena i bistra, jasna i određena, a ljubav prema istini bila mu je životna potreba. U 20. godini morao se definitivno odlučiti za jedan životni poziv. Bio je to čas odluke kada je valjalo odrediti životni smjer. Izgledalo je da će to postići sasvim obično i lagano. Moći će završiti svoje nauke u Medini. Kad bude zaređen za svećenika, don Alfonzo će ga zadržati kod sebe kao bolničkog kapelana. To je najveća želja dobrog starca. A uz to će se dragi Ivan moći brinuti za svoju siromašnu majku. No na najveće začuđenje don Alfonza i majke Katarine Ivan odbije taj lagani i probitačni prijedlog. Pred njegovim očima zablista drugi ideal, dušu mu zaokupi drugi cilj.

Njega privlači ideal kontemplacije i zato pokuca na vrata Karmela. I 24. veljače 1563. obuče na se odijelo karmelićanina. Ivan de Yepez postaje poniznim novakom. Zašto je odabrao upravo Karmel? – Možda ga je privukla pobožnost prema Mariji? Ta ona se u tom redu toliko časti da je o njem rečeno: »Karmel je sav marijanski!« U toj pobožnosti sadržan je najljepši okvir kontemplativnog karmelićanskog života. Ili ga je, možda, privuklo pravilo strogosti i molitve? Budućnost će pokazati da ga je sama Božja providnost dovela u Karmel kako bi ga vratio prvotnoj strogosti i revnosti.

Prolazi godina novicijata i gorljivi novak radosno polaže svete zavjete. Novog zavjetovanika šalju odmah u karmelićanski zavod Svetog Andrije u Salamanku. Tu Ivan od sv. Matije, tako se naime zvao ispočetka kao redovnik, provodi kao student tri godine pokazujući se savršenim redovnikom i briljantnim đakom. Pod snažnom skolastičkom stegom njegov se um jača i hrani sigurnim i sjajnim tomističkim naukom. U tome toliko uspijeva da je imenovan nadstojnikom studenata, to jest povjereno mu je da s njima ponavlja predavanja.

Ali Sveti Ivan nije više sretan kao u početku. U njegovoj su duši blijeskom požara proplamsale veće želje za savršenstvom. Karmel ga više ne zadovoljava. Nije to više onaj nekadašnji Karmel starih otaca. Ublažena je njegova strogoća. Ivan gori silnom žeđi za strogošću, za neposrednom pripravom na božansku kontemplaciju. On osjeća strastvenu želju za Bogom, da Ga bolje upozna, da Ga više ljubi, da snažno po njemu živi. Bog i jedino Bog!

Neće li, dakle, duh naći svoje utočište u reguli koja jamči i štiti onaj ideal za kojim on teži? – Ivan je odlučio: kad svrši nauke, ostavit će Karmel i povući se u kartuzijanski samostan S. Maria del Paular, gdje se ljubomorno čuva baština sv. Brune. U međuvremenu zaređen je za svećenika, a mladu misu odslužio je u Medini.

Majka Katarina, među pukom, raduje se sa svojim sinom i zahvaljuje Bogu za onu nespretnost maloga Ivana u ručnim poslovima koja ju je prije – na pragu njegova života – toliko žalostila. Sada te iste ruke drže Sina Božjega. Ne smijemo zaboraviti jedne pojedinosti toga presretnog dana. Gorljivi je mladomisnik kod mlade mise upravio Gospodinu ovu molitvu: »Bože moj, daj da Te nikada ne uvrijedim!« I toga dana osjetio je najvećom sigurnošću – on sam to svjedoči – da je stavljen u stanje savršene nevinosti i da nikada ubuduće neće počiniti teškoga grijeha.

U to vrijeme počela je jedna velika duša, sv. Terezija Avilska, osnivati samostane koji će živjeti po starom strogom karmelskom pravilu. To je bila velika Terezijina obnova ženske grane Karmelskoga reda. Dakako da je svetica u reformi nailazila na velike suprotivštine. God. 1567. došlo je do jednog susreta u Medini del Campo koji u povijesti Karmela i u životu samoga svetoga Ivana znači odlučan preokret. Ivan, koji misli na kartuzijanski samostan i već gleda kako mu se njegova svečana vrata otvaraju, sastaje se s Terezijom od Isusa. Čim je ona čula i shvatila Ivana, pokaže mu da će u reformiranom Karmelu postići svoje najviše težnje.

Sveta Terezija od Isusa, velikog srca i plamene duše, već je od nekog vremena ostvarila Ivanov san. Dana 24. kolovoza 1562. u siromašnim zidovima maloga Karmela sv. Josipa u Avili počeše neke Kastilijanke, pune žarke ljubavi i vjere poput svete Majke, novim životom karmelskog ideala, o kojem je Ivan sanjao.

Od 1562. do 1567. prošlo je pet godina. Sveta Terezija se nalazi u Medini radi osnivanja drugih samostana »Gospinih golubinjaka«, kako ih ona naziva. Dolazi do susreta. Ivan odmah uvidi da ima posla s velikom dušom, ženom izvanrednih sposobnosti, bogatom najboljim darovima naravi i milosti, ali iznad svega Božjom dušom. Terezija, s druge strane, odmah uviđa da je Ivan div ljubavi Božje, da je u njemu duh kontemplacije već dosegao najviši stupanj i da Ivan konačno može biti sretnim stupom muškoga reformiranog Karmela. Svetica je njime očarana. Dolazi do sporazuma: Ivan se odriče željene kartuzijanske odjeće, ali preporučuje Majci Tereziji i traži od nje da ubrza, da on ne mora toliko čekati.

I nije morao čekati. Već 28. studenoga 1568. u seocu Durvela, u jednoj bijednoj, poklonjenoj kući počela je reforma bosonogih karmelićana. Mizerna je to i jadna kuća. Sveta Terezija od Isusa, videći je, morala je uskliknuti: »Ako su prvi redovnici toliko hrabri da prihvaćaju bijedu Durvela, onda se, doista, možemo nadati uspjehu tako velikog pothvata!«

Nek bude spomenuto da je Ivan od Križa morao mnogo pretrpjeti za ostvarenje reforme muške grane Karmelskoga reda. Evo jedne tužne epizode: Noć je god. 1577. 4. rujna. Koraci u početku oprezni, a zatim užurbani, primiču se tihoj kućici u kojoj stanuje otac ispovjednik samostana od Utjelovljenja. Vrata su razvaljena. Neki svjetovnjaci na silu ulaze u stan, a prati ih o. Maldonado, izaslanik o. Tostada, izvršitelja odredaba izdanih na kapitulu i Piacenzi koje su se protivile reformi. Oba stanovnika: o. Ivan od Križa i o. German uhićeni su. Suviše je reći da je sv. Ivan glavna žrtva. On je lagani cilj zlo shvaćene revnosti. Izgovora ne manjka: nije li on, možda, buntovnik u zabludi? Zašto on, revan bosonogi redovnik, vrši službu u Karmelu ublažene regule? U redu je vladao mir, zašto je on počeo smetati počevši taj mutni pokret cijepanja? Sada ga je stigla »pravda«.

Odveden je u Toledo, zatvoren u tamnicu, u ćeliju najmanjih razmjera. Kroz jedan mali prozor, gore visoko, ulaze blijede slabe zrake, što uzalud nastoje unijeti svjetla u tamu koja vlada. Ivan se i po danu mora služiti svijećom da može čitati časoslov. U toj ćeliji proveo je 9 mjeseci. Dopušten mu je samo jedan način izlaska, a i taj mu nije olakšanje: svakoga petka odlazi u samostansku blagovaonicu gdje na podu blaguje kruh i vodu. Ukori, koje tu prima pred cijelom zajednicom, nisu baš evanđeoski, ni bičevi, koji padaju na nježna leđa, ne obaziru se na šutljivoga redovnika. Da utamničeniku povećaju muke, pred vratima njegove ćelije hotimice govore o pobjedama nad reformom koja je svladana i uništena.

Otac prior, dolazeći k njemu, postupa s njim surovo i poziva ga da odloži habit i napusti reformu. U neiskazanim mukama i patnjama svoga zatvora svetac nije nikad izgubio strpljivost. Naprotiv, pogled i držanje i vladanje Ivanovo odavalo je duboku poniznost, veliku herojsku dušu. Postupalo se prema njemu da nije moglo gore, ali on se nije nikada ni najmanje potužio. Zadržao je duševni mir u tolikoj mjeri da se po tom može lako prosuditi do kolike se visine uspelo njegovo moralno savršenstvo.

U početku reforme Ivan uzima kao svoje prezime pridjevak »od Križa«, a to i bijaše njegov ideal. Želja za patnjama sada je potpuno utažena. Božanski križ njegova je škola i ljubav. Zahvaljujući ustrajnosti i patnjama Ivana od Križa reforma je ipak pobijedila. God. 1580. papa Grgur XIII. svojom odlukom odobri osnutak jedne provincije bosonogih karmelićana pod jurisdikcijom o. Gracijana. Nova odluka pape Siksta V. dopušta osnutak više provincija, a papa Klement VIII. god. 1593. proglasi potpunu međusobnu neovisnost dviju grana Karmelskoga reda. Ivan je ostatak života i sila uložio da upotpuni svoju misiju »Oca« i »Učitelja« bosonogih karmelićana.

U njegovoj knjizi Živi plamen ljubavi čitamo: »Smrt svetaca mnogo je slađa i vedrija nego što je bio njihov duhovni život dok su živjeli na zemlji. Jer, oni umiru u najuzvišenijim zanosima i najslađim susretajima ljubavi. Oni su kao labudovi koji neposredno prije smrti najslađe pjevaju. Pravo je rekao David da je u očima Gospodinovim dragocjena smrt Njegovih slugu, jer u njoj se sabiru sva bogatstva duše. U času smrti utječu u more rijeke njegove ljubavi, koje su već toliko nabujale da izgledaju kao more. Tamo se skuplja prvo i posljednje blago pravedne duše, da je prati u času kad odlazi i kreće u svoje kraljevstvo, dok s krajnjih granica zemlje odjekuju hvale, koje su prema riječima Izaije, slava pravednika…« Tako je izgledala i svečeva smrt, samoga sv. Ivana od Križa.

U noći 14. prosinca 1591. samostanska zajednica bi sazvana da obavi molitve za umiruće. Brat je o ponoći zazvonio na Jutarnju i na prvi glas zvona Ivan usklikne: »Idem pjevati je u nebu.« Još jedan pogled na raspelo, jedan poljubac prepun ljubavi, a onda »u ruke Tvoje predajem duh svoj«. Serafska duša odleti u nebo, na radostan susret sa svojim Bogom.

Imao je 49 godina i 6 mjeseci. Od toga je 28 godina proveo u Karmelu. Umro je iscrpljen patnjama, ali iznad svega kao žrtva svoje ljubavi. Silna ljubav uzdigla ga je do najužeg sjedinjenja s Bogom, upriličila ga raspetom Isusu i, preobrazivši ga, učinila je od njega diva kršćanske svetosti. Po »djelotvornoj kreposti« Ivan je otac i obnovitelj Karmelskog reda, a ta krepost preko progona i borbe stvara od njega autora posebne duhovnosti obnovljenog Karmela. Iz njegovih divnih djela, od kojih su najpoznatija Duhovni spjev, Uspon na goru Karmel, Tamna noć i Živi plamen ljubavi, izvire svjetlo velikog sjaja.

I među Hrvatima postoje dva samostana bosonogih karmelićana Sv. Ivana od Križa. To je veliki samostan u Somboru te samostan u Remetama, gdje karmelićani imaju i svoje malo sjemenište i klerikat. Isto tako i bosonoge karmelićanke sv. Terezije Avilske imaju nekoliko samostana kod nas. Prvi je u Brezovici nedaleko od Zagreba, koji je osnovao kardinal Stepinac. Kad je osnovao taj samostan, izrazio je njegovu osnovnu nakanu ovim riječima: »Ako vas tko upita zašto sam osnovao ovaj samostan, kažite mu da sam ga osnovao zato da, kad ja ne budem više na ovoj zemlji mogao moliti za svoje svećenike, da ovaj Karmel produži moju molitvu za njih.«

Izvor: sveci.net