Sv. Ignacije Loyloski (31. srpnja)

Rođen je godine 1491. u dvorcu Loyola, u Baskiji na sjeveru današnje Španjolske, pod imenom Inigo Lopez, kao posljednji od dvanaestero djece.
Roditelji su mu već od ranog djetinjastva namijenili svećeničko zvanje i u tom su ga pravcu dgojno i usmjeravali, ali Inigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. Njegova vojnička karijera strjelovito se kretala prema vrhuncu, ali ne zadugo.
Na Duhove 1521. g., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I., braneći tvrđavu Pampelonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac. Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvorcu su bile samo dvije providonosne knjige, koje je njegova šurjakinja našla: “Život Isusa Krista” i “Zlatne legende (o životima svetaca)” Jacopa da Varazze-a. Ispočetka mu se nisu sviđale, ali ih je potisnut dosadom počeo čitati.

Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinjale proces obraćenja i upoznavanja s Božjom Providnošću. Shvatio je kako smisao svoga života neće pronaći niti u žaru bitke, niti u radosti pobjede, već tako sto ce postati ponizni i vjerni nasljedovatelj Kristov na teškim putovima milosrđa i vjere.

Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjerava povući u jedan od pustinjačkih samostana. Nakon posjeta Gospinim svetištima Aranzazu i Montserratu odlazi u grad Manresu i ondje se u jednoj spilji blizu grada neplanirano zadržava gotovo godinu dana. U tom razdoblju molitve uvidi da njegov nemir biva sve veći. Ignacije je, međutim, bio posve siguran u jedno, želio je biti Kristov misionar. Naučio je kako se apostolat, da bi bio djelotvoran, mora oslanjati na solidnu teološku i ljudsku naobrazbu, što je njemu gotovo u potpunosti nedostajalo.
Kasnije o tome zapisuje: “Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje velicanstvo kad bih u tom posumnjao…”

Stoga se dao na studij: U Barceloni je studirao gramatiku, te se nastavio obrazovati u Alcali, Salamanci i naposljetku na pariškom sveučilistu, gdje je 1535.g., stekao titulu ‘magistar artium’. tijekom boravka u Parizu okuplja nekolicinu istomišljenika, koji su s njime djelili misionarski poziv, pa se zajedno s njima obvezao posvetiti služenju Bogu putem vlastita posvećenja, izgrađivanja bližnjega, te životom u siromaštvu i čistoći. Bila je to prva jezgra “Družbe Isusove”, pod geslom: “Omnia ad maiorem Dei gloriam”– Sve na veću slavu Božju. Družba je nosila Isusovo Ime jer je, kako kasnije kaže u ‘La storti’ doživio viđenje. Naime, Isus mu je, noseći križ na ramenu, rekao da ga želi za slugu. Tako je zadobio veliku pobožnost prema Spasiteljevom Imenu i htio da se Družba nazove Isusovom. Nakon toga Inigo, u čast svetog Ignacija Antiohijskog mijenja ime u Ignacije i usvaja njegovu izreku iz poslanice Rimljanima: “Moja je ljubav raspeta”.
Još uvijek nije imao točan plan: do njega je došlo tek kasnije, kada je do kraja utvrdio strukturu Družbe Isusove, usmjerivši je k slijedećim ciljevima: obrani Crkve i Katoličke vjere od krivovjerja, reformi običaja, te misijama u dalekim zemljama – sve to u savršenoj poslušnosti Crkvi i njenoj vidljivoj glavi, papi. Tako organizirana, Družba Isusova je svoje “bojovnike”, koji su se ubrzo uvelike razmnožili, poslala na tisuće bojišnica gdje se valjalo boriti “na veću slavu Božju”.
Za formaciju svoje braće, Ignacije je napisao “Duhovne vježbe”, koja će kasnije dovesti do obraćenja nebrojenih ljudi, a redovnicima i svjetovnjacima postati sredstvo pročišćenja duše, ali i nepohodno duhovno štivo svakog isusovca.

Ignacija je 24. lipnja 1537.g. rapski biskup zaredio za svećenika. Svoju prvu Misu želio je održati u Betlehemu, ali je zbog ratova s Turskom bilo nemoguće, pa zato odlazi papi u Rim. U Rimu Družba napreduje i stavlja se na potpuno raspolaganje papi Pavlu III. Na Bozić 1538.g. Ignacije služi svoju Prvu svetu Misu na oltaru jaslica u bazilici Santa Maria Maggiore.
27. rujna 1540.g., papa Pavao III. bulom “Regimini militantis ecclesiae”, proglašava Družbu Isusovu novim Redom. Prvi suradnici i braća Družbe jednoglasno izabraše Ignacija za generalnoga poglavara, koji će to ostati sve do smrti. Redu je dao čvrst ustroj, popraćen brojnim misama i molitvama. Družba se proširuje po čitavoj Europi, a Franjo Ksaver ju proširuje i na Daleki Istok.
Potkraj 31. srpnja 1556.g., dok je Rim “gorio” od vrućine, Ignac je osjetio slabost. Shvatio je kako mu se bliži kraj, stoga je zamolio tajnika neka pođe od pape zatražiti blagoslov in articulo mortis, ali ga nije dočekao, jer je preminuo još iste noći, uz uzdah: “O, Bože moj!”

Utemeljitelja Družbe Isusove, (isusovaca) koji će postati jednim od podupirača Katoličke Crkve, svetim je proglasio papa Grgur XV., 1622. godine.
IME je grčkoga ili latinskoga porijekla: u prvome slučaju znaci: SIN, a u drugome: VATREN, OGNJEN.
ZAŠITNIK je VOJNIKA.

Izvor: www.obitelj-malih-marija.com