Sv. Ćiril i Metod, zaštitnici Europe

Živjeli su u IX. stoljeću. Rođeni u Solunu. Otac im Leon bijaše visoki gradski činovnik. Otac im je prerano umro pa je za njih preuzeo brigu carski kancelar Teotikst. Metod bijaše pravnik pa mu je bila povjerena uprava provincije u Makedoniji. Mnogo mlađi Konstantin od Teoktista bi pozvan u Carigrad na studij. Studirao je s maloljetnim carem Mihajlom III. Imao je za učitelja glasovitog Leona, zvanog Matematika, te Focija, budućeg patrijarha. Završivši nauke Konstantin je napustio karijeru na dvoru, dao se zarediti za svećenika, a preuzeo je i službu patrijaršijskog bibliotekara. No brzo je napustio tu službu te se potpuno povukao u jedan samostan. Kad su ga pronašli, nije se više htio vratiti u službu bibliotekara, no ipak je prihvatio katedru filozofije u kojoj se toliko odlikovao da je dobio ime Filozof. U to je vrijeme pošao na dvor kalifa u Bagdad u svojstvu carskoga poslanika.

Međutim je g. 855. u Bizantu došlo da vrlo značajnih političkih promjena. Rođak cara Mihaela te smrtni neprijatelj Teoktista uspio je posve zadobiti povjerenje mladog cara te ubiti Teoktista. Carica majka Teodora morala se povući s upravljanja carstvom, a kasnije su je zatvorili u manastir. Pod vladavinom Mihajla III. upravljanje i vođenje poslova efektivno je prešlo u ruke Bardasa. Tragičan završetak Teoktista i Teodore, zaštitnika Ćirila i Metoda, bijaše koban po obojicu. Metodije se odrekao svoje službe te zamonašio u samostanu Olimpu u Bitiniji. Isto se tako povukao iz javnog života i Konstantin te pošao za svojim starijim bratom na Olimp.

Ondje su obojica provodila život molitve i studija. Političke su promjene imale posljedice i u crkvenom životu. G. 858. svrgnut je patrijarh Ignacije, a na njegovo mjesto izabran je Focije, prijatelj i savjetnik Bardasov.

Konstantin i Metodije držahu se izvan tog spora. Oko g. 860. car je zadužio Konstantina za jednu političko-religioznu misiju među Kazarima koji tada prebivahu na obalama Crnoga mora između Dona i Kavkaza. Konstantin se morao podvrći carevu nalogu te je u pratnji Metodija pošao na tu misiju. Za vrijeme stanke kod Kersona na Krimu počeo se zanimati za grob sv. Klementa, pape i mučenika. Kad se pronašlo i identificiralo tradicionalno mjesto groba sv. Klementa, Sveta su Braća pronašla njegove relikvije te ih ponijela sa sobom. Konstantinova je misija postigla postavljeni cilj: mnogi su se Kazari pokrstili, a njihov je Kan sklopio prijateljstvo s carem. Vrativši se u Bizant, Konstantin se ondje smjestio kod crkve Sv. apostola, a Metodije se povukao u manastir Polichronio te ondje postao opat.

MISIJA U MORAVSKOJ

U međuvremenu je stiglo u Bizant poslanstvo kneza Rastislava (846-860) koji je vladao u Velikoj Moravskoj. On je tražio za svoju kneževinu jednog biskupa te misionare koji bi njegovu narodu naviještali Evanđelje na slavenskom jeziku. Moravsku su djelomično misionarili misionari sa Zapada koji su, osim evangelizacije nastojali i oko ekspanzije Zapadnog carstva. Rastislav je htio svoju državu osloboditi od političkog utjecaja germanskih, odnosno franačkih biskupa te svojoj zemlji pribaviti vlastitu crkvenu hijerarhiju. Car je za tu misiju odabrao Ćirila i Metodija jer su oni, rodom iz Soluna, govorili staroslavenskim jezikom. Tada ni Moravljani ni ostali Slaveni nisu imali svoju literaturu. Stoga je Konstantin (monaško mu je ime Ćiril) prije polaska u Moravsku najprije stvorio novi alfabet te na staroslavenski jezik počeo prevoditi svete knjige. Godine 868. Konstantin u pratnji Metodija i još nekih učenika pođe u Moravsku, opskrbljen carevim preporučnim pismom.

U Moravskoj su se Ćiril i Metod dali na posao poglavito propovijedanjem te odgojem mladog klera. Uz pomoć Metodija Ćiril je na staroslavenski jezik preveo s grčkog liturgijske tekstove, a neke i s latinskog. Propovijedanje i slavljenje bogoslužja, na jeziku narodu razumljivu, urodilo je velikim uspjesima, ali je u isto vrijeme kod franačkog klera probudilo neprijateljski stav pa ih optužiše u Rimu zbog navodnog krivovjerja. Nakon tri i po godine djelovanja u Moravskoj Ćiril i Metod s nekolicinom učenika dadoše se na put u Rim. Ondje ih je svečano primio papa Hadrijan II. (867-872). Učinio je to zbog relikvija sv. Klementa koje su Sveta Braća sa sobom ponijela. Obavijestivši se o radu Sv. Braće u Moravskoj, Papa je priznao njihovu pravovjernost te potvrdio upotrebu staroslavenskog jezika u bogoslužju. Metod je u Rimu bio zaređen za svećenika, a donedavno se mislilo da je ondje Ćiril bio posvećen za biskupa, što ne odgovara povijesnoj istini. Zato se oni u liturgiji službeno nazivaju: sv. Ćiril, monah, i sv. Metod, biskup. Metod je, naime, kasnije primio biskupski red. Ćiril se u međuvremenu u Rimu teško razbolio. Za vrijeme bolesti se službeno zamonašio. U Vječnom je gradu umro 14. veljače 859. te bio pokopan u bazilici Sv. Klementa, gdje mu se grob nalazi još i danas.

Nakon pregovora s knezovima Moravske i Panonije Papa je Metodija imenovao nadbiskupom staroga Sirmiuma, današnje Mitrovice, te ga poslao u Moravsku kao papinskog legata. Dok se vraćao na područje svog djelovanja bio je uhvaćen i zatočen. Adolvin iz Salzburga, Anon iz Freisinga te Ermenrick iz Passaua tzv. sinodom htjeli su tom ilegalnom nasilju dati pravni oblik. Metodije provede tri godine u zatočeništvu u Ellwangenu. Papa Ivan VIII. (872-882) energično se zauzeo za nepravedno zatočenog nadbiskupa te ga oslobodio, a on se vratio u Moravsku. I tako je ta slavenska pokrajina dobila vlastitu crkvenu organizaciju. Metod je ostatak života posvetio organizaciji svoje arhidijeceze, ali i literarnoj djelatnosti. Na žalost, njegov sufragan Viching iz Nitre uz pomoć kneza Svatopolka zagorčio mu je posljednje dane života. Metod je umro 6. travnja 885., a naslijedio ga je učenik Gorazd.

Sv. ĆIRIL I METODIJE, SUZAŽTITNICI EUROPE

Apostolskim pismom Magnifici eventus Ivana XXIII. od 11. svibnja 1963. otvara se niz papinskih dokumenata koji spominju apostolat dvojice svetaca među slavenskim narodima. Ivan XXIII., spominjući i sjećajući se njihova dolaska u Veliku Moravsku, naglašava važnost njihove misije za jedinstvo kršćana, s velikom željom i nastojanjem oko ponovnog sjedinjenja s istočnjacima što su rastavljeni od Katoličke crkve. Leonard Boyle pronašao je relikvije sv. Ćirila, izgubljene g. 1779., nakon sekularizacije bazilike Sv. Klementa u Rimu. Pavao VI. ih je svečano vratio u nju 17. studenoga 1963., a česticu od njih poslao je grčko-pravoslavnom metropolitu u Solun, u rodni grad sv. Ćirila i Metodija. Godine 1969., prigodom 1.100. obljetnice smrti sv. Ćirila, Pavao VI. je objavio apostolsko pismo Antiquae nobilitatis, upravljeno biskupima i vjernicima tadašnje Čehoslovačke. Ivan Pavao II. od početka svog pontifikata davao je sve veće značenje Sv. Braći ne samo zbog njihova djela u Crkvi i za Crkvu, nego i za čitavu Europu.

Izvor: www.zupa-svana.com