Rođen je 23. XII. 1807. godine u sjevernoj Španjolskoj. Kao mladi svećenik teško je podnosio mali broj vjernika, koji slušaju njegovu riječ, i djece koja su mu dolazila na svetu Ispovijed. Pomišljao je na milijune pogana koji nisu čuli za Božju riječ. U tu svrhu pošao je u Rim i stavio se na raspolaganje Kongregaciji za širenje vjere. U isto vrijeme stupio je u novicijat Isusovaca. Ali, Božje su namisli bile drukčije. Obolivši, morao se vratiti kući.Tu je Antun Marija razvio veliki rad. U Kataloniji je držao propovijedi pet do osam puta dnevno. Slušatelja je bivalo sve više. Svi su bili potreseni njegovim riječima. Svetac je potpirio vjerski žar koji je bio zapretan pod pepelom. Ponovilo se vrijeme svetog. Vinka Fererskoga. Njegova ispovjedaonica bila je opkoljena dan i noć. U zoru je običavao sa skromnim svežnjem o štapu na ramenu krenuti na put pješice u brojna mjesta. Zvona bi oglasila njegov dolazak; narod ga je čekao kao proroka i sveca.U Vichu je osnovao „Misijsko društvo sinova Bezgrešnog Srca Marijina”. Bio je imenovan nadbiskupom Kube. Španjolska je bila tvrda njiva, no ipak njiva. Zemlja, u koju je došao, kiptjela je u političkim previranjima. Lihvarstvo je preuzelo mah; zavladala moralna podivljalost. Sjemeništa više nije bilo. Tko je htio bar malo žnjeti, morao je dublje zaorati. Antun Marija Claret je razapeo mreču pučkih misija, po čitavom otoku radio je do iscrpljenja, osnivao štedionice, škole za puk. Osnovao je također Sestre za odgoj djece, ustao žestoko protiv trgovine robljem, štitio urođenike protiv samovoljnih vlasti. Odgojio je hrabru skupinu urođeničkih svećenika. U šest godina neumornog rada on je zapuštenu Kubu, unatoč žestokog progonstva od strane slobodnih zidara, pretvorio u cvjetno Božje kraljevstvo.Dobio je poziv neka se vrati kući. Kraljica Izabela II. zaželje ga za duhovnoga vođu. Sin skromnog zanatlije imat će odvažnosti javno naviještati poruke spasenja na dvoru isto onako kao i na seoskim propovjedaonicama Katalonije. Njegov utjecaj osjetio se u svim područjima života. Uvidio je veliku ulogu tiskane riječi, širio je vjerske letke među puk. Ipak su njegovi neprijatelji postigli to što je u dubokoj starosti morao napustiti domovinu, i ako se za nju bespoštedno borio.
Na Kubi mu je atentator britvom rasporio lice; morao je pobjeći. Umro je u jednom francuskom samostanu 24. X. 1870. Na njegovoj grobnoj ploči stoje oproštajne riječi pape Grgura VII.: “Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; stoga umirem u progonstvu.”
Konstitucije klaretinaca odobrio je papa Pio IX. 1870. godine. Polje je klaretinaca katolički apostolat, pučke misije kao i misije među poganima. Kongregacija je raširena po cijelom svijetu.
