Službenica Božja Marica Stanković

Marica Stanković (Zagreb, 31. prosinca 1900. – Zagreb, 8. listopada 1957.) – službenica Božja, kandidatkinja za sveticu, prosvjetna djelatnica, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja. Uz dr. Ivana Merza najsnažnija nositeljica i pokretačica katoličkih gibanja u Hrvatskoj.

U vjerničkom ozračju radničke obitelji i samostanske škole sestara milosrdnica proživjela je sretno djetinjstvo i mladost te stekla solidno opće obrazovanje, temeljit vjerski odgoj i prvi zanos za Krista. Već tada pokazuje lakoću komuniciranja i nadarenost za pisanje. Maturirala je na Učiteljskoj školi 1920. Sudjelujući na sletu mladeži u Mariboru, izbliza je upoznala katolička obnoviteljska gibanja te susrela bl. Ivana Merza, s kojim će je uskoro povezati prijateljstvo i suradnja u apostolskom radu među mladima.

Svoj profesionalni rad započela je kao učiteljica u Hrvatskom zagorju, a nakon završene Više pedagoške akademije radi u Slatini, Čakovcu, Gračacu, Kutini te na Mješovitoj građanskoj školi u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bila je omiljena među nastavnicima i učenicima, zbog svog obrazovanja, neposrednosti i marljivosti.

Istodobno se posvećuje aktivnom radu u katoličkim organizacijama mladih, najprije orlovskoj, a zatim križarskoj. Bila je predsjednica Velikoga križarskog sestrinstva od osnutka 1930. do raspuštanja 1946. Godinama je uređivala glasilo Za vjeru i dom, u kojem je napisala mnogobrojne članke o tada aktualnim temama. Za svoje djelovanje među mladima unutar Katoličke akcije dobila je 1942. visoko crkveno odličje “Pro Ecclesia et Pontifice”, kao prva žena u Hrvatskoj. Osnovala je prvi svjetovni institut u Hrvatskoj pod nazivom Suradnice Krista Kralja.

Kao ugledna katolička djelatnica našla se na udaru komunističkih vlasti nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945., osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica, u Radničkoj komori u Zagrebu, 2. lipnja 1945. pred 2 500 učitelja, profesora, glumaca, svećenika i redovnica javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. Sastanak je tad vodio Marko Belinić. Stepinca je išla braniti profl Marija Grgić, na što je na njezine riječi neki surovi anonimnik cinik prekinuo klevetama, a tada je na te cinikove nanizane klevete skočila Stanković i rekla:

Time se dodatno zamjerila jugokomunističkim vlastima, pored već postojeć što je bila iz katoličke organizacije. Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj oteli su gotovo sve: sve škole, sav tisak, svu karitativnu djelatnost, sav upliv na omladinu, katoličke organizacije, katolički odgojni zavodi i intemati. Mač nad glavom joj je visio: katoličkima svećenicima i laicima, čija je djelatnost bila sasvim katolička, vjerska, vlasti su sudile tobože za političke delikte itd. Te 1946. u više nisu imali nitkoga osim nadbiskupa Stepinca, a i njega su rujna 1946. zatvorili i internirali u njegov dvor. Progoni su nastavljani. Pisala je 5. srpnja 1947. svom prijatelju predsjedniku Velikog križarskog bratstva Lavu Znidarčiću “Ne bi li se ipak javilo nekako u Radio-Vatikan da je uhapšeno 9 članica bivše Katoličke akcije i generalni duhovnik don Ante Radić.

Uhićena je 1. rujna 1947. Nakon šestomjesečnog istražnog zatvora, uslijedio je montirani proces na Okružnom sudu u Zagrebu koji se održao 24. i 25. siječnja 1948. Na tom neznalačkom i frazerskom suđenju, kao što su bili svi takvi procesi vjerskom osoblju, optuživana je Katolička Crkva da je kooperirala s narodnim neprijateljem, križarstvo je izjednačavano s ustaštvom; energično je odbacila sve političke optužbe i hrabro svjedočila svoju odanost Kristu i Crkvi. Osuđena je s još osam optuženika. Osuđena je na pet godina zatvorske kazne u ženskom logoru u Požegi. Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora, živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti. Teško joj je bilo narušeno zdravlje, ali je uz podršku zatočenog bl. Alojzija Stepinca, uskladila svoj institut s novim crkvenim propisima i doživila 1953. njegovo puno crkveno priznanje.

U Vatikanu nisu mirovali. 18. svibnja g. 1951. Kongregacija redovnika podijelila joj je svoj »neka se osnuje« na ruke Ordinarija sede impedíta preuzvišenog Salis-Seewisa. Kad se je vratila 1. rujna 1952. godine, njena ustanova počinje pravno uređenje prema dokumentima Svete Stolice o svjetovnim institutima Provida Mater Ecclesia od 2. veljače 1947. i motuproprij Prima Feliciter od 12. ožujka 1948. godine 18. listopada 1953. pravila njene ustanove odobrena su bez promjene, sama ustanova kanonski je uređena, a Sveta Stolica priznala joj je biskupijsko značenje.

Umrla je 8. listopada 1957. u Zagrebu. Pokopana je na 57. polju zagrebačkog Mirogoja. Na njezinom pogrebu, kojega je vodio zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, prisustvovalo je golemo mnoštvo vjernika, govornik o. Ivan Kozelj sažeo je njezin život riječima:

“S Maricom nestaje među nama jedan veliki svijetli, nadasve neobično snažan i bogati lik kršćanske djevojke i žene kakve se u životu rijetko može sresti… Njezin je život uzidan, duboko utkan i nerazdruživo vezan uz ono najljepše i najplodnije što se u hrvatskom katolicizmu zbivalo u ovo zadnje pola stoljeća… Sestra Marica je uz dr. Merza bila najsnažniji nosilac i pokretač katoličkog gibanja u Hrvatskoj. Dobrotom i ljubavlju osvajala je srca naše mladeži za Božanskog Učitelja i Kralja. Nikakvi zemaljski ni lični motivi nisu je pokretali, već živa i duboka vjera u Krista. Od sestre Marice njezin Učitelj je zatražio na vrlo osjetljiv način da za Njega i Njegovo Kraljevstvo trpi. Ona Mu je i u trpljenju i nošenju križa ostala do kraja junački vjerna!”

Mnogi posjećuju njen grob. Pokrenut je postupak, da se proglasi blaženom i svetom kao prva vjernica laikinja u Hrvatskoj.

“Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.” (Na suđenju, 24. siječnja 1948.)

Izvor: wikipedia.hr