Rođenje Gospodinovo – Božić
Danas (noćas) slavimo rođenje Isusovo: rođenje u vječnosti (vječno rađanje), rođenje od Marije i rođenje u nama (Tauler). Slavimo Boga koji progovara Isusom, slavimo Isusa i njegov historijski ulazak u čovječanstvo, a također (što je najvažnije – Augustin) slavimo rođenje Isusovo u ljudskim srcima (čovjekovo pobožanstvenjenje). Zato ljudi svih razina vjerovanja u ovome blagdanu nalaze nešto svoje, nalaze sebe u susretu s Bogom, sa samim sobom i s drugim ljudima. Božićno slavlje ima u sebi nešto općeljudsko, čovječansko.
Slavi se Dobrota, Život. Sve to ushićuje čovjeka, čovječanstvo, svijet, kozmos. Pred ovim Djetetom (Životom) ne može se mrziti. To je nešto na čemu se čovječanstvo ne razilazi, u čemu se slažu mladi i stari, vjernici i nevjernici. Sve su nade čovječanstva u novorođenčadi. Mi smo već kakvi jesmo, a mi bi se mogli preporoditi vraćajući se dječjoj nevinosti (ne naivnosti) i bogatstvu sadržaja kojega oni nose.
Noćas se vraćamo i svojem djetinjstvu, svojoj ‘štalici’, ‘svojem zavičaju’, prvom iskustvu dobrote i ljubavi. Vraćamo se DARIVANJU. I to smo već dugo zaboravili činiti (ne računam darivanje koje je ‘s računom’ bilo koje vrste). Božićno slavlje svojom jednostavnošću vraća nas samima sebi, našem iskonu, našem djetinjstvu. Dosta smo opterećeni svim i svačim, za nas izvanjskim. Ta izvanjskost kao da je sve ljude zarobila, pa i otuđila. Raznijela nas je na sve strane svijeta.
Božić vraća iskonu (jaslicama), naviješta mogućnost ponovnog početka, ponovnog rađanja iz dobrote i ljubavi. Koliko je se toga ‘izvanjskog’ nataložilo na naš život te ga uopće više ne primjećujemo. Pitanje sreće i istinskog života postavlja se na isti način danas kao i pred dvadeset vjekova. Kao da nas ne zadovoljava ‘zemaljski odgovor’ uza sva nastojanja i htijenja.
Potrebno nam je ‘Nebo’ i nebesko ‘dijete’, nebeska Novost i otvorenost. Sigurno nam nije potrebno pobjeći u pastire da bi se otvorilo ‘nebo’. Potrebno je imati pastirsku otvorenost prema pravednosti i plemenitosti, prema dobru. Istina je da gradovi imaju svoju problematiku i svoju ‘logiku’ prema zemlji i prema nebu. Sve gledaju vrlo koristoljubivo bez ikakve simbolike i obreda. Božić u svakom čovjeku doziva njegove korijene (povijest i početni raj), njegovo ognjište, roditeljski dom. Skoro bi se svatko uputio prema svome ‘Betlehemu’, svojem roditeljskom domu.
Možda nije potrebno činiti geografsko putovanje, nego se samo povratiti vrednotama roditeljskog doma, roditeljske pouke, roditeljske ljubavi. Roditelj je taj kojemu se čovjek uvijek može povratiti, bilo kao svetac ili grešnik (prasac). Svaki drugi dom prima nas pod izvjesnim ‘uvjetima’. U ovome leži zov za roditeljskim domom. Evo, Isus je ta dom svakome čovjeku.
Svakoga očekuje svojom otvorenom ljubavlju i dobrotom, svakome se nada, u svakoga vjeruje… Božić i mir se izjednačuju. A taj mir ne dolazi od nekoga izvana. Mjesto mira je u ljudskom srcu. Tu ga treba tražiti, tu mu treba napraviti mjesto. Ljudska dubina je mjesto mira – ljudska dubina je mjesto Boga, mjesto (jaslica) Isusa Krista (Eckhart). Samo Evanđelje kaže: mir ljudima dobre volje, mir ljudima koji nalaze mir u svome srcu!
Kroz Božić je originalno, najreligioznije progovorila naša hrvatska, slavenska duša. Duša koja je bratska, koja je ‘nevina’, koja želi mir, koja ljubi tlo na kojemu je upaljena, duša koja se trajno vraća svojem izvorištu (korijenima), svojem Betlehemu. Sigurno je Božić kod nas vjerski i profani blagdan. Kroz njega progovara kršćanska vjera i običajnost – kultura koja se formirala kroz istu vjeru. Kad bi se doživljavao samo običaj, bio bi siromašan, pomalo prazan, bez svoje ukorijenjenosti.
Naša izvorna ‘teologija’ najviše je progovorila baš kroz Božić. To je vjerska igra duše na vanjštini. Često smo previše okupirani problemima. Evo dana koji nas uzdiže iznad problema i otvara nam dječje vizije. Čovjeku je moguće da bude dobar, da bude smiren, da bude sretan na ovoj i u ovoj zemlji.
Ova noć (dan) neka nam otvori oči da ugledamo svoju zvijezdu koja se možda izgubila nad gradom, a koja je bila naša vodilja zvijezda koja nas je odvela u svijet, u svijet odrasli, u svijet širi od naših malih mjesta. Na nas vodi prema istinskoj radosti i nadi. Budimo noćas jaslice Božje, i anđeli i pastiri: Slava Bogu na visini, svi su ljudi Bogu mili!!!
www.dominikanci.hr