Povijest župe Mađarevo

Uvod

Na početku naše europske civilizacije stoji rečenica grčke mudrosti, uklesana nekoć na Apolonovom hramu u Delfima: »Upoznaj samog sebe«. Čovjek kao pojedinac ne može pravo upoznati sama sebe u sadašnjem trenutku ako ne uzme u obzir svoju osobnu povijest koju je on sam sebi stvorio ali i onu koja je i njega stvarala i stvorila. Svaki pojedinac utkan je u povijest i to ne u neku apstraktnu povijesnost, već konkretnu povijest iz koje ne može iskočiti a za koju postaje i sam suodgovoran od trenutka kada je postao svjesno biće na jednom mjestu i prostoru.

Čovjek ne može živjeti usamljen, izoliran kao otok. On je neprekidno vezan za druge ljude. Pojedinac se nalazi u zajednici s kojom čini i gradi novi život i svoju povijest, svoje uspone i padove, svoja ustrajanja i zaokrete, svoja klonuća i neočekivane procvate. Čovjek tu zajednicu toliko osjeća svojom da se s njom poistovjećuje. Zar može čovjek upoznati sama sebe ako ne poznaje povijest svoje zajednice?

Zato je ovaj kratki povijesni prikaz o životu ove župske zajednice, Crkve, pomoć svakome, a danas posebno dionicama same zajednice, nama, da obasjani njezinom prošlošću upoznamo Onoga i one koji su je stvarali, nosili i vodili. Poznavajući njihov život i nama je pružena prilika da danas čuvamo, gradimo i izgrađujemo sebe i druge duhovno i materijalno kako bi oni koji će sutra doći mogli živjeti i imati pripremljen početak povijesnog i kršćanskog života.

Povijest župe Mađarevo

Župa Mađarevo rođena je na pitomim brežuljcima lijepe naše domovine Hrvatske i svoje pisane povijesne korijene spominje već u XIV. stoljeću, stoga je jedna od najstarijih župa na ovom području. Osnivanjem grada Grebengrada sa zemljištem na izvoru rijeke Lonje, na području današnjeg dijela župe, koji se spominje 1209. godine u zahvalnici kralja Andrije II. gradu Varaždinu, počinje duhovni život na ovom vlastelinstvu gradnjom kapelice Sv. Stjepana. Svoj pisani spomen župa Mađarevo bilježi u popisu župa iz 1334. godine.

U Kanonskoj vizitaciji iz 1501. godine spominje se da je župna crkva u Mađarevu posvećena mučenicima sv. Vidu, Modestu i Krescenciji. Kako je crkva izgledala, saznajemo tek iz 1706. godine kada je župnik bio Matija Fabečić, a stoji zapisano da je bila malena zidana crkva u Mađarevu. Imala je dva prozora te južna i zapadna vrata. Unutrašnjost crkve obojena je bijelom bojom, a u svetištu se nalazi glavni oltar sv. Vida sa slikama svetih mučenika Vida, Modesta i Krescencija izrađenima na platnu. Crkva ima dva pokrajnja oltara od kojih je jedan posvećen sv. Ladislavu Kralju sa slikom na platnu i kipovima sv. Stjepana i sv. Emerika, a drugi oltar posvećen je sv. Franji Ksaverskom. Zbog škrtosti zemlje i siromaštva vjernici nisu bili u mogućnosti pridonositi crkvenim potrebama, stoga je svaka crkva imala svog dobročinitelja. Župna crkva u Mađarevu bila je pod patronatom Aleksandra Erdodyja koji ju je spremno pomogao.

Župa Mađarevo geografski je zauzimala velik prostor. Promatrajući danas obuhvaćala je teritorijalno današnje dijelove župa Mađarevo, Remetinec, Novi Marof i Oštrice. Ne samo prostorno već i broj duša u župi bio je velik stoga je bilo potrebno nadograđivati crkvu.

Godine 1743. u vrijeme župnika Emerika Vučkovića u već dograđenu kapelicu uz župnu crkvu postavljen je oltar sv. Josipa te nad kapelicom sagrađen drveni toranj u koji je postavljeno jedno zvono. U vrijeme župnika Mihaela Vajdića 1761. godine, u crkvi je podignut novi glavni oltar a zvono je preneseno u novi zidani zvonik.

U Kanonskoj vizitaciji godine 1771. u vrijeme župnika Ivana Severa vidljiva je želja ljudi za gradnjom novih kapelica ili osnivanjem novih župa, ali odgovor je bio negativan. Godine 1770. za potrebe župnika sagrađen je novi župni stan ili »farof«.

Samo da se kratko nadoda kako je razdoblje od 2006. Do 2010. Godine obilježeno nekim promjenama u u osobama župnika, pa da se nadoda kako je od 2006. Do 2007. Godine župnik bio o. Miljenko Hontić, OFMConv., koji je otišao odlukom generalnog kapitula u Asizu za definitora srednjoeuropskog cetusa franjevaca konventualaca, a poslije njega na mjesto župnika došao je o. Igor Horvat, OFMConv., čija je povijest u tijeku…. O ostalim zbivanjima pokušat ćemo naknadno pisati… (nadodao o. Igor Horvat, OFMConv.)

Podjela župe Mađarevo

Poradi povećanja broja župljana 1789. godine došlo je do podjele župe Mađarevo. U vrijeme župnika Antuna Kovačića osnovana je nova župa u Remetincu kojoj su pripala sela Remetinec, Presečno, Oštrice, Ključ i Orehovec.
U župi Mađarevo ostalo je 2223 duša nastanjenih u selima Mađarevo, Možđenec, Grana, Makoišće Donje, Makoišće Gornje, Krč i Kamena Gorica. Stara župna crkva u Mađarevu više od tri stoljeća odolijevala je promjenama vremena. Opirala se zimi, ljetu, vjetru, kiši i suncu sve do 1822. godine kada je zub vremena učinio svoje i ona je postala toliko trošna tako da je prokišnjavala a oltar je morao biti premješten iz prezbiterija. Za vjernike koji su se okupljali na Službu Božju postojala je opasnost od pada grede i letvi s krovišta crkve.

Gradnja nove crkve

U vrijeme župnika Ivana Horvatha koji je bio po nacionalnosti Mađar, 19. svibnja 1822. obavio je svečanu kanonsku vizitaciju i opisao stanje stare crkve Josip Saluz, pomoćni biskup zagrebački i generalni vikar biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Drugi dan velika radost je obasjala cijelu župu Mađarevo. Donesena je odluka o gradnji nove župne crkve troškom grofa Jurja Erdodyja uz fizičku pomoć samih župljana. Toga dana sam ordinarij, biskup zagrebački Maksimilijan Vrhovac pohodio je župu i došao na mjesto koje mu se jako sviđalo a na kojem će biti sagrađena nova župna crkva. Prelazeći preko ograde, upravo na mjestu gdje će se kopati temelji buduće nove crkve, ordinariju padne bireta na zemlju, a on sa smiješkom reče: »Vezola ode moja biškupija!« To je bila zgodica kojoj su se svi od srca nasmijali. U pratnji biskupa bili su vlč. Andrija Lazar kotarski vicearhiđakon i župnik u Bisagu, vlč. Josip Markulin, vicearhiđakon i župnik u Zajezdi te mnogo okolnih svećenika i naroda. U pratnji je bio i poglaviti gospodin Stjepan Ožegović, plemeniti sudac slavne Županije križevačke.

Dana 20. travnja 1823. godine počela je gradnja nove župne crkve na čast svetih mučenika Vida, Modesta i Krescencija darežljivošću presvijetlog gospodina grofa Erdodyja u vrijeme župnika Ivana Horvatha. Župnik Ivan Horvath ovlašten od ordinarija blagoslovio je temeljni kamen i unutra dao zazidati povelju sljedećeg sadržaja: »Za vladanja Sv. Oca pape Pia VII. koji sretno upravlja crkvom Božjom 23 godine u najburnijim najratobornijim vremenima kao sužanj u francuskim tamnicama, – za cara austrijskog Franje I., kralja Ugarskoga – Hrvatskoga. Za trosaveza carskoga Franje I. Austrijskoga, Aleksandra I. cara Ruskoga i Vilima I. cara Njemačkoga. Za biskupovanja preuzvišenoga gospodina Maksimilijana Vrhovca biskupa zagrebačkoga i banskoga namjesnika i njegovog pomoćnog biskupa i generalnog vikara preuzvišenog Josipa Saluza – za prečasnog gospodina arhiđakona de Kemlek Petra Tuškana, za preuzvišenog gosp. lgnaca Đulay, Hrvatskog bana – za preuz. gosp. podbana Lukavsky Donata – za pogl. gosp. Mihajla Sibrik opunomoćenog ravnatelja svih dobara grofa Erdodya koji je sa inspektorom vlastelinstva pogl. gosp. Tomeković Ferdinandom na ponovne župnikove predstavnike najviše doprinio da gradnja župne crkve započne« . Na toranj crkve svečano je postavljena jabuka s križem 20. ožujka 1824. godine, a 12. srpnja te iste godine sagrađena je crkvenim novcem kripta za župljane koji se žele u njoj sahraniti. U župskoj spomenici ostalo je zapisano: »Moje tijelo Josipa Horvatha župnika neka se položi na opredijeljeno mjesto, te se zaziđe i izvana postavi spomenik s natpisom – H. J. J. H. P. S. Q. E. et Cr. S. – što znači – Hic Jacet Josephus Horvath Parochus Sub Quo Ecclesia et Crypta Surrexit! – Ovdje počiva Josip Horvath župnik za koga je crkva i kripta sagrađena. U kripti će se bez ikakve takse sahraniti Josip Pintač iz Mađareva i Ignacije Štefan iz Kamene Gorice jer su bili neumorni u gradnji crkve i kripte«.

Stara župna crkva blagoslovljena je, ali ne i posvećena na čast svetih mučenika Vida, Modesta i Krescencija. Budući da je preuzvišeni kolator grof Juraj Erdody svojim troškom podigao novu crkvu a župljani dali ručne i vozne težake, zaželio je da se prijašnjem titularu crkve doda i njegov patron sv. Juraj, vojnik i mučenik. Želju grofa ispunio je biskup Maksimiljjan Vrhovac 27. svibnja 1824. dajući pismenu dozvolu: »Budući da je nova župna crkva podignuta darežljivošću Njegove Presvijetlosti gospodina grofa Đure Erdodya neka se umjesto prijašnjih Patrona sada za crkvenog Patrona uzme svetog Jurja, vojnika i mučenika. Njegov dan župljani će slaviti kao zapovjedni blagdan. Svećenici koji su službom na crkvu vezani slavit će u officiju Titulare festo duplici primae classis cum octava. Određujem da se prijašnji Patron također postavi na glavni oltar, ako se to može. Inače neka se smjesti na pokrajenem oltaru. Sve to treba sprovesti u župnoj spomenici.« Sliku novog crkvenog supatrona a svoga krsnog zaštitnika dao je naslikati sam grof Juraj Erdody. U novoizgrađenoj župnoj crkvi sveta Misa mogla se slaviti već 9. listopada 1824. Generalni vikar Josip Saluz ovlastio je župnika Josipa Horvatha da obavi blagoslov crkve ovim riječima: »Kad se župnik toliko trudio oko podignuća nove crkve neka ima to veselje da to djelo i sam u Gospodinu blagoslovi. I kako je bio revan i požrtvovan u gradnji crkve tako neka bude i u unutarnjem uređenju crkve».’

Zadnje nedjelje mjeseca listopada 1824. uz velik broj vjernika i susjednih svećenika crkva je blagoslovljena. Nakon blagoslova prenesena je iz stare trošne crkve uz pratnju glazbe pokaznica i ciborij. Svečanu sv. Misu pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom otpjevao je domaći župnik Josip Horvath uz asistenciju đakona Ivana Globeka, župnika remetinečkog, i podđakona, domaćeg kapelana, Gabrijela Jurinića. Oduševljeno i ganutljivo je propovijedao vlč. Josip Markulin, dekan i župnik iz Zajezde. U obredima su asistirali župnik iz Hraščine Ivan Galović, upravitelj župe u Humu Nikola Kušelić, kapelan remetinečki Stjepan Busnić i bogoslov Vincencij Globlek.
Grofica Marija je zajedno sa svojim suprugom grofom Jurjem Erdodyjem uz veliki broj vjernika posjetila župnu crkvu u Mađarevu 14. svibnja 1825. godine i na oltar položila svoj poklon – skupocjenu bijelu kazulu s ostalim priborom te rekla: »Molite za me i moju obitelj«. Uz sve ono što su učinili za izgradnju župne crkve obitelj Erdody i dalje je bila naklonjena ljudima a posebno sirotinji ovog kraja koju je širokogrudno pomagala. Isto tako je odgovarala na svaki poticaj župnika koji se mnogo puta našao u neprilici glede uzdržavanja i popravka crkve. Nakon smrti Jurja Erdodyja 1859. godine, dobročinitelj postaje njegov sin Karlo koji je spremno pritekao u pomoć 1862. godine kada je trebalo promijeniti krovište crkve. Grof Karlo bio je oženjen groficom Julijom rođenom Kolowrat, podrijetlom iz Češke, koja je nakon smrti svoga supruga 1864. godine nastavila činiti dobra djela onima kojima je to bilo potrebno, a takvih je bilo mnogo.

Župnik Stjepan Haukovac našao se u neprilici promatrajući svoju crkvu a posebno toranj kojeg je 1867. godine u žurbi trebalo prekriti. Zamolbom se obratio grofici Juliji koja je ne oklijevajući odmah pritekla u pomoć i toranj je prekriven limom te je postao ljepši i trajniji. Prije popravka na vrhu tornja bio je postavljen drveni križ koji je ovom prilikom zamijenjen 65 kg teškim željeznim križem. Posao je učinio Karlo Mayer, rodom iz Čcške, u prisutnosti grofa Rudolfa i gospodina Valera Sekretara. Ne samo da se crkva obnavljala izvana već je i u unutrašnjosti došlo do promjena. Dvije godine kasnije župnik se dao nagovoriti od ljudi na gradnju novih orgulja. Nije se bilo lako za to odlučiti jer siromaštvo i skromnost u materijalnim dobrima bili su trenutna stvarnost zagorskog čovjeka. Unatoč teškoćama došlo je do pogodbe s majstorom Ivanom Šimencom iz Zagreba za orgulje od 10 registara po cijeni od 1000 forinti. Grofica Julija dala je 500 forinti kako bi što lakše isplatili dug. Stari »koruš« (kor) koji je bio građen od drva, morao se rušiti i na njegovo mjesto su do 10. srpnja postavljeni stupovi, sazidane bolte i novi kor. Mjesto je bilo pripremljeno za postavljanje novih orgulja koje su već 17. srpnja zasvirale na radost i veselje svih vjernika.

Grofica Julija Erdody, revna pokroviteljica župne crkve u Mađarevu, poštovana među narodom, poradi obiteljskih razmirica 1871. godine napustila je Novi Marof i otišla u Gornju Ugarsku u mjesto Onod. Prilikom njezina odlaska, u Novi Marof je došlo mnogo ljudi kako bi je pozdravili i zahvalili joj, a ona sama »… odlazeći je plakala i od žalosti kosu trgala.« Nakon odlaska grofice Julije kolatorom je postao njezin stariji sin Rudolf Erdody koji je živeći s majkom naučio biti darežljiv prema potrebnima.

Koliko je siromaštvo vladalo među pukom, svjedoči nam sam župnik koji je u župskoj spomenici za 1876. godinu zapisao: »… diobe raskomadahu vrla selišta, razdvojiše bratska srdca, diobom nestaje te tegleće marhe a tako nestade svega, jer gdje ne ima marhe, ne ima gnoja, a gdje toga ne ima, tu ne ima i kruha. Jedan drugom ne može pomoći, ne ima čim orati ni pripelati te tako siromaški narod mora sam na leđih iz gore drva nosit – pa i po najveći zimi.« Što je dovelo ljude do ovakvog stanja? Razne protuvjerske ideje te nemirni duh vremena; duh razuzdanosti i raskalašenosti, duh sebičnosti i zavisti nisu obogaćivali čovjeka, već ga podmuklo, tiho, ali sigurno u samoj njegovoj biti u duhovnosti nagrizali, osiromašivali i dovodili do besmisla i smrti. Mjeseca kolovoza 1881. godine odjeknuo je glas da se grof Rudolf ženi groficom Lujzom Drache von Weitinberg, a za vjenčanje je zamolio župnika župe Mađarevo Stjepana Haukovca. Svečanost vjenčanja bila je 1. listopada kod Rudolfovog šogora Ivana Draškovića u Trakošćanu. Prilikom dolaska grofa i grofice u Novi Marof priređen je svečani doček sa slavolucima i natpisima dobrodošlice. Prigodom župnikovog posjeta grofici Lujzi ona se raspitivala o siromašnima u župi i obećala pomoć najbjednijima koju je tijekom svoga života revno ispunjavala tako da je ostala u sjećanju po svojoj dobroti i milostinji prema sirotinji, školskoj djeci i nemoćnima u cijelom ovom kraju. Župnik Stjepan Haukovac u prosincu 1887. godine je zapisao:»Pod Grebengradom na istočnoj strani leži selo Mađarevo s 52 kuće među kojima se u vis diže župna crkva na slavu sv. Vidu mučeniku. Cijela župa broji 2887 duša koje većinom među brdima svoje stanove imaju te su dva do tri sata udaljene od Božjega hrama, od svog duhovnog pastira i škole koju ipak 87 djece polazi» . Veliko siromaštvo bijaše u obiteljima a tako i u crkvi stoga zahvaljuje župnik carici Karolini Augusti koju naziva blagom majkom koja je već mnoge na veću slavu Božju obdarila i mnogim siromašnima svojom darežljivom rukom suze s očiju otrla.

Dolazak časnih sestara milosrdnica i otvaranje male bolnice

Od velike važnosti za ovu župu bila je godina 1890. kada su iz Zagreba došle sestre milosrdnice kako bi njegovale bolesnike u bolnici koju je podigla grofica Lujza u selu Možđencu te ju opskrbila svim potrebnim i namjestila u njoj liječnika kojega je ona sama plaćala.

Na svetkovinu Svih svetih l. studenog 1890. sestre su počele raditi i besplatno njegovati 16 bolesnika. Potrebno je spomenuti i godinu 1896. kada su u ovoj župi vladale boginje od kojih je mnogo ljudi bolovalo i umrlo. Od boginja je obolio i sam župnik koji je spašen velikom brigom i zauzimanjem sestara milosrdnica.

Izgradnja kapelica uz župnu crkvu

Broj ljudi u župi se povećavao, stoga je bilo nužno dograđivanje crkve. Godine 1900. uz nastojanje župnika i dobrotom patrona grofa Rudolfa Erdodyja dograđene su dvije kapelice kojima je crkva prilično proširena. Uz izgradnju kapelica iste godine podignut je i novi glavni oltar troškom grofice Lujze koja bijaše kolatorica župe Mađarevo, a njega je izradio Alojz Zorath iz Maribora. Dva pokrajnja oltara od kojih je jedan posvećen na čast Majke Božje Sviječne (Svijećnica) a drugi na čast sv. Antuna Padovanskog blagoslovio je 7. rujna vlč. Juraj Kralj, podarhiđakon i župnik iz Varaždinskih Toplica dok je svetu misu predslavio vrijedni domaći župnik vlč. Nikola Milčić. Godinu dana nakon toga grofica je poklonila dvije lijepe prostrane ispovjedaonice.

Duhovni život u župi prije početka Prvog svjetskog rata odlikovao se pobožnošću i lijepim brojem podjele svete pričesti i providiranih osoba. Podijeljenih svetih pričesti u župi 1914. godine bilo je 15 141. Na poziv nadbiskupa, odnosno sv. oca pape, 1916. godine u župi je organizirana veličanstvena procesija sa bijelim kipom «Kraljice mira». Procesija, koju je vodio domaći župnik vlč. Rikardo Fischer uz kapelana vlč. Ivana Eilera, krenula je iz župne crkve u Mađarevu kroz Novi Marof do bolnice grofa Erdodya. Kod improviziranog oltara pod sjenicom pred bolnicom, koji je uslugom časnih sestara svetog križa bio prekrasno bijelim cvijećem okićen obavljena je dirljiva ratna pobožnost za mir. Propovijed župnika je do suza ganula okupljene vjernike i nakon posvetne molitve Srcu Isusovu kaju je narod na koljenima za župnikom ponavljao pjevajući himnu Srcu Isusovu procesija je kroz mjesto Grana krenula prema crkvi. Ophod je bio velik i može se reći da su to nedjeljno popodne svi domovi ostali prazni. Piše župnik:» … i bolje je da svi domovi ostanu pusti jedno popodne nego li kroz svu budućnost.» Tim velikim odazivom pokazali su župljani da im je rat raspirio vjeru i da jedino od Boga očekuju žuđeni mir. Godine 1916. na poticaj vlč. Ivana osnovano je djevojačko društvo Srca Isusova u Mađarevu. Na blagdan Srca Isusova iduće godine blagoslovljena im je zastava koju su izradile časne sestre sv. Križa iz Đakova. Rad društva sastojao se u širenju katoličkog tiska, vođenja molitve svete krunice prije nedjeljnih misa, susreta na prvim nedjeljama kada su primale usmjerenja za svoj rad i vladanje te ih se upozoravalo na pravilan i razborit kršćanski život. Svrha djevojačkog društva bijaše posveta Srcu Isusovu i svojim molitvama i žrtvama davanje zadovoljštine za grešnike koji ga ranjavaju. Zajednica je brojila 74 članica da bi nakon tri godine molitve i susreta njih 7 otišlo u samostane časnih sestara sv. Križa u Đakovu i sv. Vinka Paulskog u Zagreb.

No vjera nije uvijek cvala tako da se tijekom rata, a posebno 1919. i 1920. smanjio broj pričesti jer je narod počeo izopačeno živjeti. Ljudi koji su bili u ratu više godina, nastavili su pustolovinu života. Vrativši se kućama napuštali vlastite žene i djecu. Ovo zlo popravljeno je 1922. godine čestim sakramentima ispovijedi i pričesti kojima su pristupali jednako muškarci i žene. Obnova u duhovnom životu potakla je i materijalnu obnovu u crkvi tako da je godine 1924. crkva iznutra popravljana i obojana a poslove je učinio gospodin Ivan Gnus, slikar iz Zagreba, a pri završetku radova pomogla mu je kćerka Marija koja je izradila sliku sv. Vida i sv. Jurja.

Nova zvona

Trudom i marom župnika Miroslava Bubanića i požrtvovnošću župljana godine 1930. za župnu crvku sv. Vida i Jurja su nabavljena tri nova zvona iz ljevaonice zvona u Mariboru. Veliko zvono od 741 kg tonom Es, srednje zvono od 299 kg tonom Cis i malo zvono od 109 kg tonom Eis kg koja su zazvonila uz već postojeće zvono od 500 kg s tonom Gis koje kupljeno 1920. godine. Veliko zvono saliveno je na slavu i čast Presvetog Trojstva sa slikom Trojstva i natpisom:

Oj zvonovi sveti, zvonovi dragi. 
Pjevajte slavu Isusu Kralju. 
Zovite narod, staro i mlado, 
Da uvijek slavi Isusa rado. 
Kriste kralj – brani Hrvatsku.

Srednje zvono saliveno je na čast Blažene Djevice Marije i sv. Antuna s njihovim slikama i natpisima:»Žive zovem, mrtve plačem, oblake lomim».»Sveti Juraj zaštiti našu crkvu». Dana 19. kolovoza prigodom proslave 33 godišnjice misništva župnika vlč. Miroslava Bubanića zvona je blagoslovio susvečar dekan August Maretić a kumovahu zvonima, domaći odvjetnik, vrli katolik iz Novog Marofa gosp. dr. Hijacint Bišćan, bivši upravitelj vlastelinstva grofa Erdodya gosp. Ljudevit Piruška te gosp. Stjepan Paldi. Kad bijaše blagoslov gotov po zvonima čekićem udariše celebrant a potom svaki kum po svom zvonu i zvona zazvoniše na radost puka zajedno sa starim zvonom. «Zvona se odlikuju divnom formom, ugodnom harmonijom i skladnom muzikom tako da ljudi govore da zvone kao na Mariji Bistrici. Glasovi zvona praćeni su dugotrajnim ugodnim mumljanjem. Kvaliteta materijala, himalajski uzvišena ugodna melodija i oceanski široko trepćuće miloglasje novih zvona osvijetlilo je lice tvornice «zvonoglas» i pribavilo joj najveće priznaje» , piše jedan župljanin za Katolički list.

Osnivanje društva Katoličke akcije

Godine 1934. župa Sv. Vida i Jurja imala je 8000 vjernika. U ovu župu te godine za župnika je došao Ivan Kljun. Zapisao je kako je župu našao u kaosu te je odmah prionuo duhovnoj obnovi župljana osnivajući Katoličko djevojačko društvo Presvetog Srca Isusova koje je imalo svakog prvog petka u mjesecu pjevanu sv. Misu s blagoslovom, a dan prije toga bila je skupna ispovijed. Budući da se mnogo psovalo, osnovao je i svetu vojsku muževa i mladića Katoličke akcije koji su imali svake prve nedjelje u mjesecu skupnu sv. Pričest, a dan prije toga ispovijed i euharistijski blagoslov. Župljani su se rado odazvali i prihvatili ovaj poticaj župnika za duhovnim i moralnim preporodom u ovom lijepom kraju. Broja članova društva došao je do 1500 tako da je prigodom blagoslova zastave 1935. iz Zagreba pozvao dva govornika preč. gosp. dr. Pavla Lončara i gosp. prof. Babića.

Članovi društva Katoličke akcije su s velikim oduševljenjem primili predavanja te oduševljeno prionuli na rad društva zahvalni svom župniku što ih je osnovao. Članovi društva naročitu brigu posvećuju duhovnom životu pojedinca tako da svaki mjesec zajednički pristupaju sakramentima sv. Ispovijedi i sv. Pričesti. Posebnu pažnju društvo posvećuje hrvatskoj katoličkoj štampi. Na skupštini 1936. za predsjednika društva izabran je Andrija Sabolić iz Možđenca a u odboru se nalaze Mirko Novoselec, Juraj Kolarić, Mato Kišak, Stjepan Gazdek, Josip Vrtar, Ivan Merkaš i Fabijan Benković. Dopisnik za novine Hrvatska straža piše:»Kao što zemljoradnik za proljetnu sjetvu temeljito pripravlja zemlju tako je i naš domaći župnik gosp. Ivan Kljun za sveto uskrsno vrijeme priredio duboko oranje i popravljanje duša, priredivši zatvorene duhovne vježbe za Hrvatske katoličke muževe od 6. do 10. ožujka. Odazvalo se više od 200 Hrvatskih katoličkih muževa koji su u župi na glasu svoje čestitosti, ozbiljnosti i dobrog stanja. Duhovne vježbe je vodio o. Ignacije Radić iz Zagreba. Njegova razmatranja su bila puna Božjeg duha ali takva da su ih mogli seljaci razumjeti. Svaki dan bile su tri propovjedi i jedna poduka, duhovna čitanja prije i poslije podne te pobožnost Križnog puta i molitva sv. Krunice te blagoslov s večernjicom. Muževi su se zadržali u crkvi sva tri dana od jutra do noći bez jela. Zadnji dan svečano su uz zvonjavu zvona ganutljivo pjevali pjesmu:»Tebe Boga hvalimo». Da su se naši hrvatski pradjedovi sramili svoje vjere koju su obranili potocima krvi nebi danas ni Hrvatske bilo. Ovaj divni primjer Hrvatskih katoličkih muževa seljaka župe Mađarevo stavljamo za uzor svima Hrvatskim katoličkim muževima lijepe naše Hrvatske domovine» . Svjedočanstvo sljedećeg dopisa oslikava duhovno stanje župe:»Sva četiri društva Katoličke akcije rade punom parom. Duša svega rada jesu neumorni i nadasve požrtvovni tajnik Katoličke akcije Mirko Novoselec te njegova dobra žena Terezika koja bijaše predsjednica Materinskog društva; Andrija Sabolić predsjednika Katoličke akcije, Juraj Volarić predsjednik svete Vojske i organizator željezničkih radnika. Od SKOM-a Juraj Galina, raznosač tjednika Hrvatske straže i Ljubica Ivec glavarica Djevojačkog društva. Svi oni rade ne na svoju već na veću slavu Božju. Vjerski je život u ovoj župi lijepo razvijen. Prošle godine bilo je podijeljenih 40 tisuća sv. Pričesti.

Crkva je našim ljudima još jedina utjeha i nada. Sveta Crkva im daje snage da mogu svoje veliko siromaštvo i bijedu jobovski strpljivo podnositi. Mnogi već od Božića nemaju kruha i odjela a zarade nikakve. U zadnje vrijeme je počeo kod nas komunizam i bezvjerje svoj razorni rad. To se vidjelo za vrijeme Božićnih blagdana kada su pokušali na sve moguće načine smetati crkvene obrede i druge pobožnosti vjernika. Naši ljudi idu dobri i neiskvareni u svijet, u službe za kruhom a na veliku žalost vraćaju nam se mnogi otrovani bezvjerom i pokvarenošću i tu siju otrovni korov među dobrim katoličkim narodom, među braćom svojom te vele:»Što nam treba Crkve, što popa!» . Ubrzo su se javili još veći problemi budući da su Božji protivnici i protivnici Crkve huškali vjernike protiv župnika. Koji je bio razlog? Ovo je bila godina velikih političkih promjena. Hrvati su zamrzili Slovence jer za vrijeme «petomajskih» izbora nisu glasali s njima za dr. Vladu Mačeka, već su ostali vjerni i držali se uputa njihovog vođe dr. Antuna Korošca. Župnik Ivan Kljun po nacionalnosti bijaše Slovenac i poradi toga je morao dva puta bježati iz župnog stana. Plodovi duhovne obnove i pokret Hrvatske katoličke akcije sve više su rasplamsavali mržnju kod prozivnika Crkve tako da se i sam župnik našao medu onima kojih se trebalo osloboditi. Godine 1940. župnik je morao tri puta pobjeći kako bi spasio živu glavu jer su mu u noći 12. srpnja iz lovačke puške kroz prozor dva puta pucali u sobu u kojoj je spavao. Župnik se sam pitao čemu sve to. Našao je i odgovor: »Jer nijesam klonio pred njima a vjera je njima samo tradicija.« Završavajući svoje šestogodišnje poslanje u župi Mađarevo »in fuga«, župnik Ivan Kljun je na kraju zapisao: »Bog je pravedan i platit će svima i onom subratu koji je njima išao za rukom. Živjela Hrvatska!«

Nakon duhovnog obnovitelja župnika Ivana Kljuna u župu Mađarevo 6. prosinca 1940. za župnika dolazi vlč. Petar Halužan – Perica, dosadašnji upravitelj župe u Jasenovcu. Brižno je nastavio rad prijašnjeg župnika, a uz to dao se i na gradnju gospodarskih objekata, popravljanje crkve i župnog stana. Sljedeće godine naručene su orgulje kod gosp. Vladimira Majdaka, graditelja orgulja iz Vrapča, po cijeni od 82 000 kuna. Zbog rata i nemirnih godina župljani su željno čekali uplaćene orgulje sve do 29. srpnja 1946. kada je bila njihova kolaudacija koju je izveo maestro Matija Ivšić, profesor glazbe iz Zagrcba. Orgulje je gradio poznati majstor Milan Majdak, a škrinju za orgulje načinio je stolar Ivan Hajduk.

Godine 1948. u župi su preuz. gosp. dr. Josip Lach, biskup zagrebački i dr. Rafael Radić, nadbiskup beogradski u miru, podijelili sakrament sv. Potvrde 1705 potvrđenika iz Mađareva. Župa Mađarevo po najnovijem popisu imala je 7000 duša. Kako su ondašnje vlasti budno pratile kretanje i svaku izgovorenu riječ ljudi a posebice svećenika, i sam župnik od milja zvan Perica bio je uhapšen 14. listopada 1949. godine i politički osuđen na trinaest mjeseci zatvora. U vrijeme izdržavanja kazne prvi je župom upravljao Ivan Knez, župnik iz Remetinca. Nakon njega uprava je povjerena o. Kerubinu Vlahoviću, franjevcu konventualcu sa Svetog Duha u Zagrebu, a poslije njega došao je vlč. Stjepan Petrović koji je bio upravitelj do povratka župnika iz zatvora 14. studenog 1950. koji je opet preuzeo župu.

Zaslugom župnika vlč. Petra Halužana već sljedeće godine u mjestu Mađarevu je provedena električna mreža, a 27. srpnja 1952. prvi puta je zasvijetlila električna rasvjeta u crkvi, župnom stanu i po kućama te je narod plakao od radosti i veselja. Godine 1952. kupljen je i montiran električni motor za orgulje. Uz popravak crkve župnik se brinuo i o nabavljanju ruha za svetu liturgiju. Polako i tiho došla je i 25. godišnjica župnikova misništva koju je slavio na dan zaštitnika župe sv. Vida, praćen velikim brojem svećenika i vjernika. Ujutro je krasnu propovijed imao o. Konrad Firšt, franjevac konventualac iz Zagreba, a podnevnu sv. Euharistiju slavio je župnik uz asistenciju svoga bratića franjevca konventualca župnika iz Pule o. Petra Jusa i svećenika okolnih župa.

Uz svu brigu vezanu za materijalnu obnovu, župnik nije zapustio ni duhovnu stranu čovjeka. Od 29. srpnja do 5. kolovoza 1962. god. u župi je organizirao svete misije koje su vodili redovnici isusovci o. Muller i o. Stanko Weisberger s veličanstvenim završetkom, a već 12. kolovoza domaći sin o. Božo Ipša kao mladomisnik predvodio je svoju prvu sv. misu na kojoj je propovijedao o. Ivanušec, rodom iz Ljubeščice. Iako je narod bio siromašan, spremno se odricao za crkvene potrebe.

U proglašenoj godini vjere koja je započela 29. lipnja 1967. župna crkva obnovljena je iznutra dobrovoljnim prilozima svojih župljana. Radove u crkvi vodio je gosp. Juraj Mrazović, profesor iz Varaždina, uz ličioca Stjepana Gašparuša iz Ščepanja, iz župe Breznički Hum. Ovom prilikom u crkvi su obnovljene klupe, križni put i male ispovjedaonice te je električna instalacija stavljena pod žbuku. Godine 1969. bila je generalna obnova triju oltara, dviju ispovjedaonica, propovjedaonice, lustera, svijećnjaka ispod križanog puta. Kod ove obnove veliku je pomoć, uz dobrovoljne priloge vjernika pružio domaći sin bogoslov Josip Sabolek koji je studirajući u Innsbrucku prikupljao sredstva za obnovu crkve u Mađarevu. Promjene u liturgiji koje su uvedene nakon Drugog vatikanskog koncila i u župi su bile vidljive tako da je 1972. postavljen kameni oltar okrenut prema narodu zajedno s ambonom.

U nedjelju 7. studenoga 1976. nadbiskup zagrebački Franjo Kuharić blagoslovio je kamen temeljac nove filijalne crkve u Kamenoj Gorici koja pripada župi Mađarevo. Vjernici ovog dijela župe udaljeni su od župne crkve 7 i više kilometara. Pod vodstvom župnika Halužana i kapelana Jakopčića vjernici župe Mađarevo započeli su svojim novčanim sredstvima gradnju nove crkve koju imaju želju posvetiti sv. Ivanu Kristitelju. Koncelebriranu svetu Misu predslavio je nadbiskup uz mnogobrojne svećenike dekanata i okupljene vjernike na samom gradilištu. Vjernici su sa čežnjom promatrali ovo mjesto kroz 60 godina da bi konačno na njemu konačno započeli s radovima.

Dolazak Franjevaca konventualaca u župu Mađarevo

Kako je došlo do dolaska braće Franjevaca konventualaca u ovaj lijepi dio zelenog Zagorja? Prije dvadesetak godina izražena je želja braće da budu prisutni u Novom Marofu jer je to bilo jedino općinsko mjesto u Hrvatskoj koje nije imalo crkvu a nije bilo ni župa, već je pripadalo župi Mađarevo. Župa Mađarevo bila je brojčano i teritorijalno velika i njome je upravljao vlč. Petar Halužan koji je i sam bio već u godinama. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić 28. siječnja 1982. piše ocu provincijalu Hrvatske provincije franjevaca konventualaca u Zagrebu da je voljan dati župu Novi Marof, a župu Mađarevo na upravljanje tako dugo dok se ne izgradi crkva i samostan u Novom Marofu. Provincijal o. Ferdinand Ćavar odgovara nadbiskupu da je spreman preuzeti župu Novi Marof i privremeno upravljanje župom Mađarevo. Dana 17. veljače 1982. sklopljen je ugovor, »Conventia« između Provincije franjevaca konventualaca i Zagrebačke nadbiskupije u kojem između ostalog stoji napisano da novoosnovanoj župi Novi Marof pripadaju mjesta: Novi Marof, Možđenec, Grana, Makoišće Gornje i Krč. Potpisnici ugovora su provincijal o. Ferdinand Ćavar i nadbiskup Franjo Kuharić. Dobro je ovdje spomenuti da je župu Novi Marof zbog pastoralnih potreba već 10. prosinca 1975. osnovao nadbiskup Franjo Kuharić tako da je župa Mađarevo pravno razdijeljena na dvije župe, župu Mađarevo i novoosnovanu župu Novi Marof. U Novom Marofu je 04. listopada 1982. ustanovljen samostan sv. Antuna Padovanskog s privremenim sjedištem u župnom dvoru u Mađarevu. Uoči blagdana sv. Josipa 1982. godine odobrenjem nadbiskupa redovnici franjevci konventualci privremeno primaju župu Mađarevo na upravljanje dok se ne sagradi samostan i crkva u Novom Marofu. Otac Martin Dretvić primio je upravu župe Mađarevo i novonastale župe Novi Marof, a nakon nekoliko dana njemu se pridružio kapelan o. Mijo Jozanović. Dolaskom braće redovnika na župi se još više nastavilo s materijalnom i duhovnom obnovom. Duhovno – pastoralni život župe počeo se mijenjati. Vjernici su rado dolazili na svete Mise i često primali sakramente. Svećenici su posjećivali bolesnike, starce i nemoćne po svim selima, a djeca i mladež redovito bi dolazila na vjeronauk. Pomoć u održavanju, čišćenju i spremanju crkve i samostana pružale su časne sestre Franjevke misionarke iz Zagreba.

U lipnju 1983. godine provincija je imala svoj kapitul stoga je došlo i do promjene župnika i kapelana. Za upravitelja župe Mađarevo imenovan je o. Serafin Samodol, a za kapelane o. Petar Šestak i o. Ivica Radeljak. Iste godine popravljene su orgulje u crkvi. Župnik je uz pastoralni rad posebno volio rad na polju i nastojao obnoviti gospodarske objekte. Godine 1986. o. Serafin Samodol je premješten u župu Pančevo, a za upravitelja župe Mađarevo imenovan je o. Jerko Felja s kapelanima župe Mađarevo i novonastale župe u Novom Marofu o. Antom Gašparićem i o. Ivicom Radeljakom. Župnik i kapelani su revnom i predanom pastoralnom radu, hodočašćima u razna svetišta i vjeronauku pridružili obnovu crkvenog krova i nabavu novih klupa za crkvu. Koncem godine izabran je i novi crkveni odbor koji je brojio deset članova i uz njihovu pomoć plodovi radova na obnovi okoliša crkve i u crkvi bili su sve vidljiviji. Odlukom crkvenog odbora 1988. godine povjerena je izrada prozora na crkvi majstoru Ivanu Galini uz nacrt Stjepana Vragovića. Već sljedeće godine prionulo se obnovi fasade na »farofu« a za to posebni poticaj je bila svečanost mlade mise vlč. Marijana Gradinšćaka.

Nakon dužeg vremena približila se i svečanost mlade mise 16. srpnja 1989. godine koju je mladomisnik vlč. Marijan Gradinšćak predvodio uz veliki broj svećenika i vjernika. Vjernici su pridonosili za crkvene potrebe tako da se s radovima nastavilo i dalje. Povodom mlade mise domaćeg sina vlč. Marijana Prepeljanića 8. srpnja 1990. godine obnovljena je fasada na crkvi.

Godina 1991. bila je vrijeme kušnje za hrvatski narod, trenuci neizvjesnosti pred nasiljem zla i mržnje. Slabost u materijalnom pogledu prodrmala je i probudila snagu duhovnog života vjernika. Oronule kapelice i križevi na raskršćima u pojedinim selima župe uz pomoć vjernika bivaju obnovljeni. Sagrađena je kapelica dobrovoljnim prilogom obitelji Drčec u Podrutama, obnovljen je križ kod Saboleka u Jelenšćaku uz darovatelje i većim troškom obitelji Slavka Saboleka i vlč. Jurja Saboleka. Obnovljen je križ kod Poljaka u Topličici širokogrudnošću poduzeća Komunalac iz Novog Marofa koje je sudjelovalo svojim dobrovoljnim radom i kod uvođenja plina u župnu crkvu i kuću u Mađarevu.

Dana 29. kolovoza 1993. dosadašnji upravitelj župe o. Jerko Felja pozdravio se s vjernicima budući da je zbog bolesti prepustio rad u župi novom upravitelju župe o. Anti Gašpariću i novoimenovanom kapelanu o. Zdravku Tubi. Pastoralni rad među vjernicima s Božjim blagoslovom je nastavljen. Početak nove školske godine 1993./94. donio nam je posebno susrete s djecom koji imaju priliku upoznati i ulaziti u vjerski život preko satova vjeronauka u školi. U održavanju crkve 1994. godine očituje se potreba u obnovi njezine unutrašnjosti. Potrebno je rješenje zaštite od vlage koja je preplavila veliki dio zidova i promjena električne instalacije zbog slabe izolacije. Odlukom crkvenog odbora i odobrenjem Duhovnog stola počelo se s radovima na električnim instalacijama crkve koju je preuzeo gosp. Ivan Bosilj zajedno sa svojim radnicima. Rješenje za injektiranje crkve i postavljanje izolacije protiv vlage dala je i izvela tvrtka »Dulex« iz Ludbrega, a oko radova na ponovnom žbukanju crkve zauzeo se gosp. Vlado Meštrić. Prilikom bojenja 1995. godine nastojao se povratiti izgled crkve kakav je imala još davne 1925. godine tako se sa svjetlijim bojama dobilo na živosti što je postavljanjem novih reflektora posebno došlo do izražaja. Materijalnu pomoć oko izvođenja radova u crkvi u velikoj mjeri pružili su vjernici ove župe jer bez njihove darežljivosti ne bi bilo moguće bilo što učiniti budući da, unatoč životnim materijalnim problemima i kušnjama, za crkvu i svoje duhovne korijene nisu zaboravili. Za osvježenje života vjernika i ponovnog življeg susreta s Kristom pobrinuo se o. Ante Barišić u duhovnoj obnovi u ovoj župi koju smo organizirali u liturgijskom vremenu Korizme 1995. godine. Za proslavu 150 obljetnice od otvaranja škole u Mađarevu iskorištena je prilika uređenja prilaza prema crkvi. Prema idejnom projektu o. Zdravka sagrađene su stepenice sa stazama za kolica s bolesnim osobama ili za vjernike kojima će biti lakše doći do crkve a na taj način je riješen problem neravnog prilaza kojeg bi do tada oborinske vode vrlo brzo pripremile. Ispred same crkve postavljen je plato za vjernike. U prvu nedjelju mjeseca listopada bila je proslava i koncelebrirana sveta Misa koju je u crkvi predslavio pomoćni biskup zagrebački mons. Juraj Jezerinac. Ovom prigodom izdana je monografija o početku školstva u Mađarevu a u njoj jedan kratki dio pripao je i povijesti župe koju je pripremio o. Zdravko. Iduće godine posađena je živica od pačempresa od strane kuća a iza crkve prema ideji časne sestre Samuele Premužić uređena je špilja s kipom Blažene Djevice Marije Bezgrešne koji su poklonili Zlatko i Ružica Meštrić iz Novog Marofa.
U samoj crkvi gosp. Mato Vragović obnovio je slike koje su dugi niz godina bile premazane bojom odnosno sakrivene te nanovo obojio oltare i propovjedaonicu. U radu na oltarima pomogli su mu učitelji likovne umjetnosti iz Novog Marofa gosp. Biškup i gosp. Cifrek.

Svećenici voditelji župe Mađarevo

Posebnu duhovnu i moralnu odgovornost za život i povijest župske zajednice, a velikim dijelom i cijelog mjesta, imali su svećenici koji su darovali dio svog života, rad i brigu da bi se očuvala vjera u Boga u župi Mađarevo. Imena župnika i upravitelja župe od 1660. pa sve do danas ostala su nam zapisana, a to su:

• 1660. – 1679. Juraj Theur
• 1679. – 1680. Iyan Ostroški
• 1650. – 1685. Mihael Plantak
• 1615. – 1695. Petar Mcdurečki
• 1700. – 1711. Matija Fabečić
• 1711. – 1714. Juraj Čančić
• 1714. – 1716. Mihael Kocijan
• 1716. – 1742. Jakov Špičko
• 1742. – 1752. Emerik Vučković
• 1752. – 1762. Mihacl Vajdić
• 1762. – 1778. Ivan Sever
• 1775. – 1779. Andrija Galjuf
• 1779. – 1797. Antun Kovačić
• 1797. – 1803. Franjo Koretić
• 1803. – 1838. Ivan Horvath
• 1839. – 1855. Fabijan Pikija
• 1855. – 1884. Stjepan Haukovac
• 1884. – 1888 Josip Lach
• 1888. – 1915. Nikola Milčić
• 1915. – 1929. Rikard Fišer
• 1929. – 1934. Miroslav Bubanić
• 1934. – 1941. Ivan Kljun
• 1941. – l 974. Petar Halužan
• 1974. – 1982. Josip Jakovčić
• 1982. – 1983. o. Martin Dretvić, OFM Conv.
• 1982. – 1983. o. Mijo Jozanović, OFM Conv.
• 1983. – 1986. o. Serafin Samodol, OFM Conv.
• 1983. – 1986. o. Pero Šestak, OFM Conv.
• 1986. – 1989. o. Ivica Radeljak, OFM Conv.
• 1986. – 1993. o. Jerko Felja, OFM Conv.
• 1986. – o. Ante Gašparić, OFM Conv.
• 1993. – o. Zdravko Tuba, OFM Conv.

Pogibija promatrača Europske mirovne misije

Dan 7. siječnja 1992. god. ljudima ovog kraja ostat će u neizbrisivom sjećanju. Tog mirnog sunčanog poslijepodneva odjeknuo je prasak podno brežuljka Kožljak nedaleko od nove crkve. Ispaljena raketa iz Jugo-aviona MIG 21 označila je eksploziju helikoptera i tragičnu smrt petorice promatrača Mirovne misije EU. Marco Matta, Silvano Natale, Enzo Venturini, Fiorenzo Rammaci i Jean Loup Eychenne, četvorica talijana i jedan francuz postali su nezaboravni dio povijesti Podruta, ovog mirnog i zelenog zagorskog kraja. Njihovi darovani životi za mir i slobodu lijepe naše Hrvatske domovine, uz mnoge naše drage poginule u domovinskom ratu ostaju zlatnim slovima urezani u knjigu vječnog života. Posredujući za mir u Hrvatskoj, zaštiti prava protiv agresije i istini u teškoj stvarnosti koja je pogodila mladu državu Hrvatsku pokojnici su nevine žrtve u plemenitoj službi mira u izmučenoj Hrvatskoj. Neka Bog njihovu žrtvu nagradi slavom uskrsnuća i radošću vječnog života. Na mjestu pada helikoptera vjernici Podruta podigli su drveni križ kao znak žrtve i predanja života nevino poginulih ljudi kojega je 19. siječnja 1992. pod sv. Misom u 14 sati, u isto vrijeme kada se dogodila i tragedija, blagoslovio o. Maksimilijan Herceg OFM Conv. uz svećenike o. Jerka Felju, upravitelja župe Mađarevo i vlč. Marijana Piskača župnika iz Zajezde. Gospodin im podario po zagovoru Kraljice mira mir i radost vječne domovine! U svojim molitvama sjećamo se njihovih duša, ali i našeg životnog hodočašća prema vječnosti. Molimo Kraljicu mira da nam isprosi mir srca, mir obitelji, mir u lijepoj našoj domovini i mir po cijelom svijetu!

Kao i cijela općina Novi Marof, tako i župa Mađarevo bili su utočiše izbjeglicama i prognanicima koji su morali napuštati svoje domove diljem domovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine te bježati spašavajući živu glavu pred naletima srpske jugovojske.

Prva obljetnica pogibije Europskih promatrača bila je 7. siječnja 1993. okupljanjem na mjestu događaja u Podrutama, a nakon toga slavljenjem koncelebrirane sv. Mise zadušnice u župnoj crkvi koju je predvodio mons. dr. Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački u prisutnosti članova obitelji poginulih promatrača, predstavnika promatračke misije Europske zajednice, Republike Italije, Francuske, Kraljevine Belgije i lijepog broja vjernika koji su se okupili za tu prigodu kako bi bili sjedinjeni u molitvi za poginulu braću. Prigodom četvrte obljetnice pogibije promatrača mirovne misije EU sagrađena je kapelica sv. Križa na samom mjestu pada helikoptera koju je papinski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giulio Einaudi blagoslovio, a nakon komemorativnog skupa predslavio je svetu Misu u župnoj crkvi u Mađarevu uz prisutnost ambasadora republike Italije, Francuske i kraljevine Belgije te obitelji poginulih.

«U povodu šeste obljetnice pogibije petorice članova promatračke misije u Podrutama održana je u srijedu 7. siječnja 1998. svečana komemoracija kod kapelice Svetog Križa podignute njima u čast. Na komemoraciji su se okupile obitelji, prijatelji i suradnici poginulih, predstavnici talijasnkog, franscuskog i belgijskog veleposlanstva te vojni časnici zemalja kojima su promatrači pripadali. U ime Hrvatske vlade nazočnima se zahvalio, za pomoć i potporu na putu prema hrvatskoj neovisnosti i slobodi, zamjenik ministra vanjskih poslova dr. Ivo Sanader. Nakon komemoracije misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Vida i Jurja u Mađarevu predslavio je provincijal Hrvatske provnicije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Ljudevit Maračić. Voditelj slavlja u svojoj je propovijedi istaknuo poruku Marca Matte, jednog od poginulih promatrača mirovne misije:»Ljubav je snaga koja omogućava svijetu da živi, a sklad ga čini sretnim i vedrim. Nemoguće je živjeti zajedno bez ljubavi i sklada». Propovjednik je istaknuo da je to prava i istinska oporuka i kršćanska pouka svim ljudima kako su ljubav i sklad jamstvo trajnog mira».

U katoličkom listu Glas Koncila u članku «Misa za poginule europske promatrače» novinar Krešimir Kovač napisao je izvješće o događaju u Podrutama:«U ponedjeljak 7. siječnja u povodu desete obljetnice pogibije petorice pripadnika promatračke misije Europske unije, u Podrutama kraj Novog Marofa održan je komemorativni skup te služena sveta misa. Brojna izaslanstva položila su vijence na mjesto gdje je 7. siječnja 1992. zrakoplov JNA srušio helikopter promatračke misije Europske unije prilikom čega su poginula četvorica talijanskih i jedan francuski član misije. U ime vlade govorio je ministar vanjskih poslova RH Tonino Picula, a govore su održali i predstavnici promatračke misije EU, veleposlanici Francuske i Italije te predstavnici njihovih vojska. Misno slavlje u područnoj crkvi Kraljice mira u Podrutama predvodio je papinski nuncij u Republici Hrvatskoj mnos. Giulio Einaudi uz koncelebraciju varaždinskog biskupa mnos. Marka Culeja, banjalučkog biskupa mons. Franje Komarice, provincijala Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca o. Ilije Miškića i župnika župe sv. Vida i Jurja u Mađarevu o. Zdravka Tube. U misnom slavlju sudjelovali su veleposlanici Francuske i Italije, varaždinski župan dr. Zvonimir Sabati, rodbina poginulih pripadnika misije te velik broj vjernika koji je ispunio crkvu. Nuncij Einaudi u uvodnom dijelu mise rekao je da vjeruje kako je Gospodin primio žrtvu petorice europskih promatrača koji su bili u misiji mira. Mjesto njihove pogibije pretvoreno je u mjesto molitve za sve koji su svoje živote dali za mir. Propovijed je održao biskup Marko Culej koji je rekao da mir Neba koji se može dobiti jedino ako se živi u miru s Bogom.

Pripadnici jugovojske ne bi počinili to zlodjelo da su u svome srcu imali mjesta za Isusa. Hrvatska je danas samostalna država priznata od svih europskih zemalja, s čime se oni nisu tada mogli pomiriti. Životi poginulih europskih promatrača ostali su zajedno sa životima mnogih hrvatskih branitelja ugrađeni u temelje naše domovine. Na kraju mise je moljena molitva Talijanskog vojnog zrakoplovstva, a dvojici biskupa darovane su slike s golubicom kao simbolom mira koje je izradila umjetnica Nikolina Škledar»

Duhovna i materijalna obnova u novom tisućljeću

Nakon mnogo godina u župi se od 26. veljače do 3. ožujka 2001. godine održavaju Svete misije. Predvodio ih je veliki i poznati pučki misionar franjevac konventualac nekadašnji upravitelj ove župe o. Martin Dretvić. Prva četiri dana otac Martin je propovijedao u crkvi Kraljice mira u Podrutama, a ostala četiri dana u župnoj crkvi u Mađarevu. Povodom svetih misija izdan je i listić s poticajnim tekstom o misijama kojega je dobila svaka obitelj. Odaziv je u cijeloj župi bio vrlo dobar, čak su dolazili i vjernici iz drugih župa. Otac Martin pun kršćanskog Duha propovijedao je poučavajući vjernike i darujući im sliku razboritog, zdravog i iskrenog katolika.
Oko župne crkve i župske kuće u Mađarevu kroz 2002. godinu uz zalaganje vjernika uređen je okoliš tako da bi se lako mogao održavati kao park. Zbog dotrajalosti bilo je potrebno porušiti stare gospodarske zgrade, maknuti stare voćke i različito raslinje koje je bez reda obraslo pojedine dijelove zemljišta. Muževi župe prionuli su ovom raščišćavanju terena a u stvaranju ravnijih površina zemlje od velike nam je pomoći bio darovan stroj gosp. Borisa Rauša koji je kroz sedam dana gurajući zemlju stvorio umjerene ravnine za mogućnost lakše obrade zemljišta. Uz veliku strpljivost i marljivost dobrovoljnu pomoć pružio je gosp. Franjo Škledar iz Mađareva koji svojim dugogodišnjim iskustvom u različitim građevinskim poslovima ostvario zamisli i nadopunjavao ideje župnika na izradi spremnika za vodu i na povezivanju vodovodnih cijevi za navodnjavanje svih parcela u parku. Uz stazice postavljena su rasvjetna tijela i na ovaj je način prostor oko crkve i župnog dvora dobio novo lice. Uz gosp. Franju svojim požrtvovnim radom pridonijeli su uređenju gosp. Božidar Vragović, gosp. Božidar Ipša, gosp. Zlatko Prepeljanić, gosp. Mato Ipša, gosp. Božo Škvorc, gosp. Franjo Žuti, kao i mnogi drugi mještani župe Mađarevo. Za pribavljanje potrebnog materijala pobrinuo se gosp. Hranislav Skenderović, a svojim strojem neumorno je radio gosp. Vlado Topolovec. U zemlju je postavljeno oko 800 m vodovodnih cijevi radi navodnjavanja i 1000 m kabla koji povezuje niska rasvjetna tijela uz staze koja noću obasjavaju prostor svojom svjetlošću. Niti sama župna crkva nije ostala zapostavljena u ovim uređenjima tako da je zbog hitne potrebe saniranja zvonika učinjena zamjena trulih greda na vrhu koje su zbog zadržavanja vode pod limom istrunule i popustile te tako dovele u opasnost od pada samog križa. Radove je izveo gosp. Slavko Kovačićek iz Varaždina. Za izvođenje radova na vrhu bila nam je potrebna skela tako da je zvonik bio njome opasan a onda odlukom ekonomskog vijeća radilo se na obnavljanju dijelovi fasade zvonika koja je nanovo obojena a zamijenjen je bakar na vrhu zvonika te lim na okapnicama ispod prozora, kako ne bi dolazilo do novog zamakanja i oštećenja. Za ove radove posebno je zaslužan gosp. Marin Šafer iz Jelenšćaka.

Radovi na crkvi su nastavljeni i tijekom sljedeće godine promjenom trulih greda i stavljanjem novog crijepa i nove bakrene limarije na krovištu te obnavljanjem i bojanjem fasade na crkvi i župnom dvoru. Uređen je novi ulaz u župnu kuću a porušen dozidani dio koji se zbog loših temelja odvojio od starog dijela zgrade. U parku su oblikovane cvjetne gredice i zasađeno ukrasno bilje a uz postojeće jezero sagrađen je i pastrvnjak s fontanom koji cjelini daje posebni dojam živosti i svježine.

Proslava zaštitnika župe sv. Jurja 2003. godine obilježena je uz prisutnost biskupa Marka Culeja i blagoslovom novo uređene Kalvarije u župnom parku koju su idejno osmislili župnik i gosp. Franjo Škledar, a stakla postaja s motivima Križnog puta oslikala gđica. Nikolina Škledar. Posebni doživljaj ostavlja šetnja po Kalvariji i pobožnost molitve po noći jer su postaje iznutra osvijetljene što pojedini vjernici znaju vrlo dobro iskoristiti za svoju osobnu pobožnost.

Dana 22. ožujka veliko nam je zadovoljstvo bilo prihvatiti križ sv. Franje iz Asiza koji je uz pratnju o. Miljenka Hontića, definitora provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i magistra bogoslova bio prisutan u župi Mađarevo. Noseći ovaj križ od crkve Kraljice mira u Podrutama do župne crkve u Mađarevu mnogo vjernika darovalo je sebe u molitvi, pjesmi i pobožnosti zahvalnost Bogu za sva dobročinstva koja od Njega primaju a i preporuku za novu snagu u daljem životu i radu.

Na poseban način Veliki petak i Tijelovska procesija povezuju vjernike diljem cijele župe Mađarevo. Veliki broj vjernika odaziva se na ove pobožnosti od kako su u ove dane povezane župna crkva u Mađarevu i filijalna crkva Kraljice mira u Podrutama. Na Veliki petak već drugu godinu muževi se rado odazivaju u nošenju svetog križa teškog 120 kg koji inače biva postavljen ispred župne crkve. Uz promišljanje, molitvu i pobožne pjesme zaustavljajući se kod postaja križnog puta u dužini od sedam kilometara od Podruta kroz Kamenu Goricu, Jelenšćak i Topličicu dolazi se do župne crkve u Mađarevu obnovljeni Božjim duhom i osnaženi novom vjerom te na kraju klanjanjem i ljubljenjem križa u crkvi. Niti procesija s Presvetim Oltarskim Sakramentom ništa ne zaostaje u pobožnostima jedino što je njen početak u nakon sv. Mise u župnoj crkvi a onda uz blagoslov po cijeloj župi svečani završetak sa sv. Misom u crkvi Kraljice mira u Podrutama.

U pripremi za veliku proslavu zaštitnika župe sv. Jurja i obljetnicu gradnje crkve zamijenjena su stara stakla na prozorima sa oslikanim likovima hrvatskih svetaca i blaženika koje je darovala gđica Nikolina Škledar. Sam dan svečanosti dočekalo se pripravno a službene stranice varaždinske biskupije donijele su sljedeće izvješće o samom događaju:«Varaždinski biskup mons. Marko Culej pohodio je u petak 23. travnja 2004. na blagdan sv. Jurja mučenika župu Mađarevo gdje je tijekom svečanog euharistijskog slavlja posvetio župnu crkvu sv. Vida i sv. Jurja u prigodi 180. obljetnice od njezine izgradnje. Ujedno je posvetio oltar u koji su ugrađene moći sv. Leopolda Bogdana Mandića. S biskupom u nazočnosti mnoštva vjernika suslavili su domaći župnik o. Zdravko Tuba i još desetak svećenika, među kojima i svećenici Varaždinsko – Topličkog dekanata predvođeni dekanom preč. Jurjem Kopjarom, domaći svećenici rodom iz župe o. Božidar Ipša, vlč. Marijan Gradinšćak i vlč. Marijan Prepeljanić, te franjevci konventualci iz samostana u Novom Marofu, predvođeni gvardijanom o. Đurom Hontićem, kao i prijašnji župnici o. Martin Dretvić i vlč. Josip Jakovčić. Pozdravljajući okupljene vjernike na proslavi blagdana zaštitnika župe Mađarevo, koja je nekad obuhvaćala i župe Remetinec, Novi Marof i Oštrice, biskup Culej istaknuo je kako je posveta župne crkve i oltara značajan događaj u župi, kojem se ne prisustvuje često. Pritom je naglasio kako se sveta misa prikazuje za sve graditelje crkve kao i pokojne i živuće župljane i sve one koji danas pridonose njezinoj skrbi. Kazavši u homiliji da je i Krist želio da Crkvena zajednica poput svake obitelji ima svoj zajednički dom gdje će se okupljati kao živa Crkva, biskup je istaknuo da je taj dom upravo župna crkva, gdje se vjernici osjećaju dobrodošlo i prihvaćeno. U našem zajedničkom domu dočekuje nas Krist, naš prijatelj i Spasitelj, koji živi zajedno s nama, u nama i našim bližnjima, čime smo mi svi povezani s Bogom, ali i međusobno, rekao je biskup Culej dodavši kako skladno uređene crkve svjedoče o toplim i složnim ljudskim i obiteljskim odnosima. Govoreći o važnosti oltara u životu Crkve, varaždinski biskup podsjetio je kako on predstavlja čitav Kristov život od rođenja do smrti i uskrsnuća, naglasivši kako je oltar ujedno obiteljski stol u zajedničkom domu svih župljana. Pritom je biskup Culej sve župljane pozvao da im predani život i mučenička smrt njihovog župnog zaštitnika sv. Jurja bude svjedočki primjer i poticaj kako čovjek koji sebe ugradi u vjeru u Boga i ljubav prema bližnjem nikada neće nestati niti biti zaboravljen, već će vječno živjeti. “Čovjek koji se žrtvuje za Krista postaje vječan. Stoga je primjer sv. Jurja svima nama poziv da se preispitamo svjedočimo li i na koji način svojim životom za Krista ili se ponašamo protivno Kristovom križu”, kazao je mons. Culej dodavši da svaki čovjek po izlasku iz crkve treba postati drugačija osoba, odnosno izaći kao bolja osoba obnovljene vjere u Boga i zajedništva s ljudima. Nakon homilje i molitve litanija Svih svetih varaždinski bikup posvetio je oltar pomazavši ga svetom krizmom te zapalivši na njemu svijeće i tamjan. S obzirom da je župna crkva prije 180 godina bila blagoslovljena po tadašnjem župniku Josipu Horvatu, biskup Culej posvetio je i crkvu pomazavši svetim uljem njezine zidove. Pritom je varaždinski biskup pozvao župljane da euharistijskim slavljima pristupaju otvorena srca, kako bi primajući Krista po svetoj pričesti sami doživjeli promjenu i obraćenje, koje toliko traže od drugih i od svijeta, naglasivši kako nema promjene svijeta bez obraćenja srca svakog pojedinog čovjeka. Nakon posvete oltara i crkve nastavljeno je misno slavlje tijekom kojeg je pjevao već afirmirani župni sastav mladih “Apostoli mira”. Svečanost je zaključena zahvalama biskupa Culeja i župnika svima okupljenima, a posebice onima koji su sebe ugradili u duhovni život župe. Kako bi sami župljani, ali i šira javnost diljem svijeta bila upoznata s bogatom poviješću župe Mađarevo, koja datira još iz 14. stoljeća, te njezinim današnjim aktivnostima, biskup Culej zajedno s župnikom otvorio je župnu web stranicu na adresi www.zupa-madjarevo.hr, dok je s najvažnijim povijesnim podacima okupljene upoznao predsjednik Pastoralnog vijeća gosp. Ivica Šantek. Zaključujući svečano slavlje, varaždinski biskup poželio je župi Mađarevo zajedništvo koje će se iskazivati kroz okupljanje u župnoj crkvi, gdje će živa Crkva rasti u vjeri i ljubavi te rađati brojnim novim duhovnim plodovima.

Unatrag deset godina, otkad župu vodi o. Zdravko Tuba mnogo je učinjeno na duhovnom i materijalnom planu, a uz obnovu i uređenje župne crkve i okoliša, sagrađena je u Podrutama crkva Kraljice Mira, u spomen na tragičnu pogibiju petorice članova mirovne misije Europske zajednice» . U 2004. godini vjernici župe Mađarevo uz pomoć donatora podigli su novu kapelicu sv. Ivana Krstitelja na temeljima koji su prije 28. godina sagrađeni a potom i blagoslovljeni od kardinala Franje Kuharića. Misno slavlje 25. lipnja predvodio je i novoizgrađenu kapelicu blagoslovio župnik o. Zdravko Tuba uz mnogobrojne vjernike koji su nazočili ovoj svečanosti i velikoj radosti za mještane Kamene Gorice. Prema projektu poduzeća Elving iz Novog Marofa građevinske radove izvela je tvrtka Digrad vlasnika gosp. Darka Hrenića, krovopokrivačke radove izveli su majstori iz Jelenšćaka vođeni od gosp. Franje Sekovanića, a limarske radove učinili su gosp. Marin Šafer i gosp. Ivan Sabolek. Nadzor nad izvršenjem radova darovala je gđa. Nada Volarić – Hajduk. Najstarija Hrvatska kulturna udruga «Mare nostrum Croaticum» organizirala je pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske i premjera dr. Ive Sanadera u crkvi Kraljice mira u Podrutama u nedjelju 14. studenoga 2005. godine na blagdan sv. Nikole Tavilića prvog hrvatskog kanoniziranog sveca proslavu 35. obljetnice dana kulture. Uz prisutnost mnogih velikodostojanstvenika misno slavlje predslavio je Varaždinski biskup mons. Marko Culej a sudjelovali su Vojni orekestar Hrvatske vojske i mješoviti pjevački zbor «Janjevo» iz Zagreba pod ravnanjem maestra gosp. Paška Delzića. Po završetku misnog slavlja ravnatelj Udruge gosp. Ivo Vrdoljak uručio je priznanja i zlatnu plaketu s kadenom admiralu Hrvatske ratne mornarice gosp. Davorinu Kajiću, akademiku gosp. Anti Stamaču, prim.dr.sci. gosp. Nenadu Javorniku, scenografu HNK – a gosp. Šandoru Augustinčiću, gosp. Stipi Stjepanu Ibrišimoviću, glumcu gosp. Mati Ergoviću, maestru prof. akademiku Igoru Jadro, poznatom svjetskom slikaru gosp. Ivanu Rabuzinu i o. Zdravku Tubi župniku župe Mađarevo za izuzetan doprinos u stvaranju, njegovanju i promicanju vjerskih i kulturno – povijesnih vrijednosti koje smo baštinili od naših predaka u korist naših potomaka. «Bože, bdij vazda nad srećom Hrvata! Terra mare populusque Croaticus».

Niti 2005. godine nije prošla bez zapaženijih događaja u župi Mađarevo. Početak godine obilježila je 13. obljetnica tragične pogibije promatrača Mirovne misije EU u Podrutama ali i svečanost podjele sakramenta sv. Krštenja unuku poginulog promatrača Enza Venturinia na koncelebriranoj svetoj Misi koju je predslavio župnik uz prisutnost braće svećenika iz Novog Marofa.

Na zvonicima župne crkve u Mađarevu i crkve Kraljice mira u Podrutama postavljeni su vanjski satovi sa otkucavanjem četvrtine i punog sata. Radove je izvela poznata tvrtka Bosilj iz Novog Marofa. U sklopu uređenja župnog parka oblikovane su gredice na kojima je zasađeno oko 800 kom. raznolikih hrvatskih vrsta ruža i zasađen je veći broj crnogorice, a u središtu između crkve i župnog dvora postavljena je velika fontana koja daje lijepi ugođaj noću jer je osvijetljena.

Već treću godinu na Veliki petak brojnim je muškarcima i mladićima «čast nositi sveti križ» od crkve Kraljice mira u Podrutama do župne crkve u Mađarevu. Unatoč kišnom i hladnom vremenu ove se godine na pobožnost Križnog puta odlučilo mnogo vjernika iz naše i susjednih župa. Od prošle godine kada je župna crkva posvećena na blagdan sv. Jurja zaštitnika župe slavilo se i posvetilo crkve. Koncelebriranu svetu Misu predslavio je o. Martin Jaković rodom iz Molva uz o. Miljenka Hontića definitora Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca i magistra bogoslova, o. Andreja Šegole definitora slovenske provincije franjevaca konventualaca, preč. Juraja Kopjara dekana Varaždinsko topličkog dekanata i župnika u Svibovcu, preč. Andrije Jagečića kapelana u bolici u Varaždinskim Toplicama, vlč. Jadranka Benjaka župnika u Knegincu, vlč. Ivice Horvata župnika u Oštricama, preč. Valenta Bogadija župnika u Varaždinskim Toplicama, vlč. Stjepana Makara župnika u Ljubešćici, o. Đuru Hontića gvardijana i župnika u Novom Marofu, o. Antu Gašparića nacionalnog upravitelja Udruge Vojske Bezgrešne i domaćeg župnika o. Zdravka Tuba.

Vjernici župe Mađarevo proslavili su 15. lipnja blagdan zaštitnika župe sv. Vida. Prije početka svete Mise koju je predslavio varaždinski biskup mons. Marko Culej blagoslovljen je kip Majke Božje Žalosne u središtu sela uz glavnu cestu kako bi bio smjerokaz prema Isusu Kristu prisutnom u Crkvi. Otac biskup u svojoj propovijedi istaknuo je po primjeru sv. Vida važnost odgoja te rekao kako «mnogi smatraju da je za odgoj potrebno znanje. No, unatoč tome često i djeca onih koji su školovani i rade po znanstvenim metodama krenu krivim putem. S druge strane često se događa da majka koja nema škole odgoji svoje dijete tako da bude plemenito i vjerno Bogu. Roditelji često imaju dobru riječ i opomenu za svoju djecu ali se s druge strane u obiteljima malo ili uopće ne moli. Ako se želi uspješno odgajati potrebno je s Bogom razgovarati o svojoj djeci, s njima zajedno moliti i dopustiti da Bog uđe u njihov život tako da mladi ne gledaju samo vremenita dobra nego da gledaju ono Božje, vječno i neprolazno. Bez Boga teško je odgojiti djecu i teško je nositi svoj križ» . U Podrutama je 9. srpnja proslavljen blagdan Kraljice mira i peta obljetnica blagoslova crkve te je ovom svečanošću i blagoslovljena spomen ploča postavljena na zid kod ulaza u crkvu «u zahvalu Bogu i svima onima koji su ugradili sebe u ovaj Božji hram te na trajni spomen poginulih promatrača Mirovne misije Europske unije». Misno slavlje je predslavio i ploču blagoslovio varaždinski biskup mons. Marko Culej.

Gradnja crkve Kraljice mira u Podrutama

Poradi velike udaljenosti vjernika od župne crkve u Mađarevu kroz dugi niz godina osjećala se potreba gradnje novog pastoralnog centra na području Podruta. U obilasku župe biskup Marko Culej i upravitelj župe o. Zdravko Tuba najprikladniju lokaciju našli su na mjestu stare ruševne škole u Podrutama koja je stradala u potresu i tako ostala izvan svake uporabe. Grad Novi Marof darovao je oronulu zgradu škole i zemljište na korištenje. Valjalo je prionuti poslu čišćenja i rušenja. Vjernici župe požrtvovno i rado su se odazvali ovoj akciji. Mještani su s velikom radošću prionuli rušenju stare zgrade i raščišćavanju prostora. Od velike pomoći pri rušenju zgrade bila nam je auto-dizalica tvrtke Jeklotehna-Ting, vlasnika Dragomira Smoljanca a svoju uslugu pružili su i vlasnici strojeva i kamiona Mijo Sabolek, Vlado Oštrek i Ivan Svrtan. U travnju je objavljen natječaj za izvršenje radova gradnje crkve, a između nekoliko ponuda izabrana je tvrtka Obnova Pajek iz Koprivnice, koja je, uz višegodišnje iskustvo u građevinskim poslovima, po cijeni i ozbiljnosti bila najprihvatljivija. Nakon dobivene lokacijske i građevinske dozvole u lipnju se započelo s iskopom zemljišta. U tom dijelu posla veliku su pomoć pružili djelatnici Varkoma iz Varaždina na poticaj gosp. Vlade Futača.

Dana 12. srpnja 1999. upravitelj župe Mađarevo blagoslovio je gradilište i započela je gradnja nove crkve. U novoizgrađene temelje 3. listopada 1999. temeljni kamen zajedno s poveljom položio je preuzvišeni Marko Culej biskup Varaždinske biskupije. Povelja sljedećeg sadržaja položena je tom prilikom u temelje crkve:»U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Godine Gospodnje 1999., u godini posvećenoj Bogu Ocu, pripremajući se za 2000. obljetnicu Isusova rođenja zajednica župe Mađarevo započela je graditi crkvu u Podrutama na čast Kraljici mira. Za pontifikata pape Ivana Pavla II, dok je predsjednik Republike Hrvatske bio dr. Franjo Tuđman, biskup varaždinske biskupije Marko Culej, dok je Hrvatskom provincijom sv. Jeronima franjevaca konventualaca upravljao provincijal o. Ilija Miškić, dok je župan varaždinske županije bio dr. Marijan Mlinarić, gradonačelnik grada Novog Marofa Zdravko Maltar, upravitelj župe Mađarevo o. Zdravko Tuba, dana 3. listopada 1999. na godišnjicu kada je sveti otac Ivan Pavao II prilikom svog pastoralnog posjeta Hrvatskoj i proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici blagoslovio temeljni kamen za ovu crkvu Kraljice mira, biskup varaždinske biskupije Marko Culej blagoslovio je temeljnu ploču za crkvu Kraljice mira u Podrutama prema idejnom projektu Nade Volarić – Hajduk, izvedbenom projektu Mate Topolka i izvođaću radova Nikole Pajeka. Zahvaljujući Svemogućem Bogu, Bezgrešnoj Djevici Mariji – Kraljici mira, danas 3. listopada 1999. polažemo ovu povelju u ploču naše buduće crkve. Gospodin Bog neka blagoslovi i vodi ovo započeto djelo» . Uz Božju providnost i zagovor Blažene Djevice Marije, Kraljice mira, dobrotom ljudi pristižu s različitih strana novčana sredstva za gradnju. Veliki prilog ostvarenju ovog projekta, osobno i po svojim prijateljima, darovao je gosp. Josip Drčec iz Podruta.

Dana 9. srpnja Jubilarne godine Gospodnje 2000. preuzvišeni biskup blagoslovio je novu crkvu posvećenu Kraljici mira. Uz obilje Božjeg blagoslova i zagovorom Blažene Djevice Marije, Kraljice mira crkva je sagrađena u nepunih godinu dana. Vrijednost izgrađenog objekta iznosi oko 3,5 milijuna kuna. U ostvarenje ovog pothvata, za nepunu godinu dana, velikom providnošću Božjom i zagovorom Blažene Djevice Marije Kraljice mira te požrtvovnošću i vodstvom upravitelja župe o. Zdravka Tube mnogi ljudi dobre volje ugradili su dio sebe. Prikupljena su sredstva koja su dobrovoljno darovali vjernici župe Mađarevo, Biskupija varaždinska, Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca te mnogi donatori, među kojima i Grad Novi Marof koji je darovao zemljište i beton za temelje crkve, Termika iz Novog Marofa s raznim izolacijskim materijalima, Trgonom Novi Marof i mnogi drugi. Tvrtka Quarella iz Verone darovala je mramor za crkvu i podrumske prostorije. Sav rad odvijao se pod budnim okom ing. graditeljstva gđe. Nade Volarić – Hajduk, koja je to dragovoljno i s ljubavlju darovala u ostvarenju ovog projekta. Strop u crkvi postavljao je sa svojim radnicima gosp. Vlado Toma, a osvijetlila ga je tvrtka Elving vlasnika gosp. Stjepana Volarića iz Novog Marofa. U mjesecu svibnju i lipnju 2002. radilo se na dovršenju uređenja crkve Kraljice mira. Bojanje zidova iznutra i izvana rado su dobrovoljno preuzeli gosp. Božo Ognjan i gosp. Darko Đurkan. Oslikavanje prozora s motivima Staroga zavjeta i otajstvima svete krunice u stilu vitraja s velikom ljubavlju oslikala je umjetnica gđica Nikolina Škledar, a jedinstveni izražaj u izradi jaslica u oltaru te postaja Križnog puta od prirodnih materijala u crkvi učinila je časna sestra Samuela Premužić iz Zagreba.

Drugi povijesno radosni trenutak dogodio se 14. srpnja. 2002. godine kada je nova crkva Kraljice mira u Podrutama primila svečanu posvetu. Svečanosti posvete prethodila je trodnevna duhovna obnova koju je predvodio franjevac konventualac o. Martin Dretvić. Svečanost posvete crkve protekla je u prisutnosti varaždinskog biskupa mons. Marka Culeja, svećenika Varaždinsko-topličkog dekanata i braće Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, te velikog broja vjernika iz župe i okolnih mjesta. Mons. Marko Culej blagoslovio je 250 kg teško zvono posvećeno bl. Alojziju Stepincu, koje je svečano pod podizanjem zazvonilo zaslugom vrsnih majstora, gosp. Ivana Bosilja i njegove ekipe. U novoizrađeni oltar položene su moći našeg hrvatskog kardinala mučenika i blaženika Alojzija Stepinca.

Zajednica mladih «Apostoli mira» u poslanju pjevanja

Glazbena skupina Apostoli mira započela je svoje javno poslanje u siječnju Jubilarne godine 2000. u zajedništvu Nacionalnog centra Udruge Vojske Bezgrešne. Nadahnuti riječima i primjerom sv. Maksimilijana Kolbea u prenošenju Radosne vijesti upotrebljavajući najmodernija sredstva zajednica je započela svoj život kroz molitvu i pjesmu u župi Mađarevo. Iako su kroz prijašnje godine u župi bili redoviti tjedni susreti mladih, nadahnuti ovim poticajem započelo je aktivno okupljanje u zajednici članova udruge Vojske Bezgrešne koja je primila ime Apostoli mira. Moglo bi se reći da je na ovaj način započeo svoj rad mjesni centar Udruge Vojske Bezgrešne. U potvrđenim statutima Udruge Vojske Bezgrešne članovima je preporučeno poslanje u Crkvi «donositi Kristovo Evanđelje kao izvor nade za čovjeka i obnove društva (ChL 29), koristeći najmodernija sredstva kako bi postali apostoli «pera, mikrofona, ekrana».

Glazbena skupina Apostoli mira svoje tjedne susrete ispune molitvom, pjesmom, klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i pripremanjem za animiranje pjevanja na nedjeljnoj sv. Misi. Uz duhovni rast na osobnom posvećenju u svojoj župi i izvan nje pjesmama nastoje podržavati programe duhovnih obnova. Tako su zabilježili svoje nastupe pred nekoliko tisuća vjernika u Varaždinu, u Zadru i u Subotici. Na poziv Orgnizacijskog odbora za doček svetog oca pape Ivana Pavla II u Banja Luci veliku radost podarilo je sudjelovanje i pjevanje u programu prije misnog slavlja prilikom beatifikacije sluge Božjega Ivana Merza. Od svog osnutka redoviti su im nastupi na festivalima duhovne glazbe u Zagrebu – Uskrs fest, u Sarajevu – Framafest, u Krapini – Krapina fest, u Molvama – Marija fest, u Varaždinu – Cecilija fest tako da su im autorske pjesme našle svoje mjesto na kompilacijama nosača zvuka ovih festivala.

Od slušatelja HKR-a i Radio mir Međugorje godine 2003., 2004. i 2005. nastupi na Frama festu s pjesmama «U ljubavi s Tobom», «Kličite i pjevajte svi» i «Dajem Ti sebe» autora Siniše Česija okrunjeni su i imenovanjem najslušanijih na ovim radio postajama. U pogledu iza Apostola mira stoje brojni dobrotvorni koncerti i gostovanja na radio postajama. U okviru Nacionalnog centra Vojske Bezgrešne i sakralne galerije Laudato objavljeni su im nosači zvuka “Prečisto Srce”, “Savez ljubavi”, no posebno valja spomenuti veliki dobrotvorni koncert u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu prigodom promocije objavljenog albuma s autorskim pjesmama «Ljubav svih vjekova» i knjige «Molitva čini čudesa» autora o. Jamesa Manjackla te dara od 40 000 kuna koji je darovan slijepoj djevojčici Mateji Poje.

Briga za nastale probleme i pružanje pomoći bližnjima uključila ih je u veliku dobrotvornu akciju Hrvatskog Caritasa «Za 1000 radosti» u kojoj su se prikupljala sredstva siromašnim obiteljima. Budući da je koncert bio upriličen uz blagdan Bezgrešne proslavili su tom prigodom u dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu i 150-u obljetnicu proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije.

Uz prisutnost predsjednika Hrvatskog Caritasa: pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Josipa Mrzljaka, definitora Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca oca Miljenka Hontića, ravnatelja Hrvatskog Caritasa mr. vlč. Ivana Milovčića i slušatelji HKR-a, Radija Mir Međugorje, Radija Novi Marof i Radija otok Krk imali su prilike u izravnom prijenosu pratiti svečanost ove priredbe.

Voditeljica programa, urednica vjerskog programa HKR-a Tanja Popec zahvalila je Apostolima mira za sudjelovanje a posjetiteljima za pozornost u dobrotvornom koncertu „Za 1000 radosti“ kojim su željeli pokazati ljepotu ljudi jednih za druge i ponijeti u domove toplinu, zahvalnost i Marijin mir.

Zajednica mladih Apostoli mira kao članovi Udruge Vojske Bezgrešne nastoje po primjeru Marije, Djevice koja sluša, Djevice koja moli, Djevice Majke koja prinosi (RM 17-20) prepoznavati osnovnu vrijednost slušanja Božje Riječi, bogoslužnog slavlja, molitve, ljubavi prema svima i prinošenja vlastitog bića kako bi postigavši savršenije jedinstvo s Isusom Kristom surađivali u djelu spasenju svijeta.

Kulturne i karitativne aktivnosti u župi Mađarevo

U organizaciji župnog ureda Mađarevo i sakralne galerije Laudato iz Zagreba 2004. godine se po prvi put organizirala likovna kolonija sa sakralnom tematikom u prekrasnom okolišu župne crkve u Mađarevu i Podrutama. Voditelj kolonije bio je likovni kritičar prof. Stanko Špoljarić, a pozivu se odazvalo 27 umjetnika iz Hrvatske. Od nastalih likovnih radova na koloniji pripremila se izložba i aukcija slika u sklopu projekta “Ostavi trag ljubavi u dječjem srcu” sa željom da se pomogne 35-ero djece koja su napuštena, socijalno ugrožena i zlostavljana, a nalaze se u dječjem domu “Sv. Terezije od malog Isusa ” koji vode sestre Karmelićanke na Vrhovcu, u Zagrebu.
Kolonija je završila u nedjelju navečer humanitarnim koncertom «Ljubav svih vjekova» glazbene skupine Apostoli mira koji je trajao puna 3 sata u Osnovnoj školi Novi Marof. Gosti koncerta bili su grupa Drugi način i glumica Vlasta Knezović. Župnik o. Zdravko Tuba na kraju koncerta uručio je ček sa 20.000 kn časnoj sestri Maji Pavli i djeci iz doma i time označio početak prikupljanja sredstava za projekt “Ostavi trag ljubavi u dječjem srcu”. Koncert je održan u organizaciji Ogranka Matice Hrvatske, župnog ureda Mađarevo, Laudata Zagreb i Trgonoma Novi Marof. Osnovna škola Novi Marof i rukometni klub Novi Marof bili su pokrovitelji, a medijski pokrovitelji Radio Novi Marof, Hrvatski katolički radio i Radio Varaždin. Sveukupno u ovoj akciji prikupljeno je više od 90 000 kuna.

Ponukani ovim dobrim primjerom 18. i 19. lipnja 2005. godine organizirana je druga likovna kolonija sakralne tematike pod nazivom “Ostavi trag ljubavi u dječjem srcu”. Kolonija je okupila 35 umjetnika s područja cijele Hrvatske, a nastala je na inicijativu gđice. Ksenije Abramović i Galerije “Laudato” te mjesnog centra Udruge Vojske Bezgrešne župe Mađarevo. Cilj kolonije je bio putem aukcije slika prikupljanje novca za djecu s cerebralnom paralizom i posebnim potrebama koja se nalaze u Caritasovom Centru za radnu terapiju i rehabilitaciju “Sv. Vinko Paulski” u Čakovcu. Domaćin je bio župnik a umjetnike je posjetio varaždinski biskup mons. Marko Culej koji je tom prilikom rekao kako “okoliš oko crkve u Mađarevu nadahnjuje čovjeka da osjeti kako se nalazi u Božjoj blizini. U ljepoti prirode i dobroti čovjeka osjeća se da je Bog blizu, pogotovo kada gleda umjetnike koji se služe darovima koje im je Bog dao da bi druge obradovali i da bi drugima pomogli. To potvrđuju i djeca koju su njihovi roditelji s voditeljicom dovezli iz doma za paraliziranu djecu iz Čakovca, tako da i njihova blizina pokazuje plemenitost umjetnika da se pomogne onima koji su potrebni». Voditelj kolonije prof. Stanko Špoljarić naglasio je kako je «kolonija spoj estetskog i moralnog jer ima namjenu prikupiti novac za plemenite svrhe. Atmosfera ima posebnu dimenziju, jer postoji kreativni zanos slikara koje povezuje poštivanje klasične estetike. Ona je potka za izraz suvremenijeg senzibiliteta, tako da se u tim rasponima osjeća autorski pečat, sigurnost gradnje, ali i bit sakralnosti i duhovnosti. Ona ne mora biti doslovno vezana uz temu jer svaka prava, iskrena i autentična umjetnost sadrži element duhovnosti, što se osjeća kao titraj upućenosti na transcendentalno u svim radovima. Prošle kolonije pokazale su da one imaju svoj smisao i svoju budućnost».

U hotelu Palace u Zagrebu, 18. studenog, u sklopu projekta “Ostavi trag ljubavi u dječjem srcu” u organizaciji Nacionalnog centra Udruge Vojske Bezgrešne i sakralne galerije Laudato održana je aukcija slika hrvatskih umjetnika za djecu koja boluju od celebralne paralize, a nalaze se u Centru za radnu terapiju i rehabilitaciju “Sv. Vinko Paulski” pri Caritasu Varaždinske biskupije. Sva djela darovi su hrvatskih umjetnika s ovogodišnje likovne kolonije organizirane u prekrasnom okolišu župne crkve u Mađarevu i Podrutama sredinom lipnja ove godine. Aukciji je nazočio i varaždinski biskup mons. Marko Culej koji je sudionike posebno pozdravio kao i voditeljica Centra gđa Katarina Hoblaj. Aukciju su vodili Davor Meštrović i kustos umjetničkog paviljona u Zagrebu prof. Stanko Špoljarić. Kulturno duhovni program svojom pjesmom obogatio je vokalno instrumentalni sastav Apostola mira a meditacijama glumica i slikarica gđa. Vlasta Knezović. Svim umjetnicima i darovateljima u ime organizatora zahvalili su o. Zdravko Tuba OFM Conv., župnik župe sv. Jurja i Vida mč. iz Mađareva te vlasnica galerije Laudato, gđica. Ksenija Abramović. Na radost svih sva su umjetnička djela izlicitirana i prikupljeno je 108 000 kuna kojima će se opremiti multisenzorički prostor za potrebe djece s najtežim oblicima celebralne paralize i višestrukih oštećenja. U duhu redaka Matejevog Evanđelja “”Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” projekt “Ostavi trag ljubavi u dječjem srcu” se i dalje nastavlja u vremenu koje nam Boga daruje.

Samo da se kratko nadoda kako je razdoblje od 2006. Do 2010. Godine obilježeno nekim promjenama u u osobama župnika, pa da se nadoda kako je od 2006. Do 2007. Godine župnik bio o. Miljenko Hontić, OFMConv., koji je otišao odlukom generalnog kapitula u Asizu za definitora srednjoeuropskog cetusa franjevaca konventualaca, a poslije njega na mjesto župnika došao je o. Igor Horvat, OFMConv., čija je povijest u tijeku….
O ostalim zbivanjima pokušat ćemo naknadno pisati… (nadodao o. Igor Horvat, OFMConv.)

ZAGLAVLJE

Stara mudra izreka koja se mnogo puta čuje, glasi: »Povijest je učiteljica života«. Danas smo upoznali iz onoga što nam je ostalo zapisano prigodom vizitacija, posjeta župi u arhivu nadbiskupije i župske spomenice svu ljepotu, brigu, radišnost, marljivost, vjernost Bogu i drugima, ali i sebičnost, zanemarivanje duhovnog života čovjeka koji je činio povijest ove zajednice. Ima li što korisno što bi mogli ugraditi i u povijest današnjeg života čovjeka i mjesta? Sigurno da ima! Ako smo dionici ove zajednice ostaje nam da prihvaćajući sve napore, žrtvu i vjeru naših predaka, roditelja, očeva i majki ne uništavamo svojim egoizmom i raskalašenim životom, već duhovno obnavljajući sebe prihvaćamo vrijednosti života i vjeru u Boga, rađanje, odgoj, rad i brigu za obitelj koju su primili, čuvali, poštivali i prenosili naši dragi svojoj djeci.
Stoga uz Božju pomoć rastimo u vjeri, ljubavi, prihvaćanju jedni drugih kako bi i sutra vaša djeca cijenila i zapisivala u svoje srce sve ono što su imali prilike doživjeti i naučiti u svom životu. Bog je onaj koji nam daje da možemo stvarati i koji zajedno s nama stvara novi život u povijesti ovog lijepog zagorskog kraja i cijele župe Mađarevo.

o. Zdravko Tuba OFM Conv.