Nedjelja Dobrog Pastira
Četvrta vazmena nedjelja u liturgiji zauzima posebno mjesto. Ona se zove nedjelja Dobrog pastira. Zapravo, danas na poseban način molimo za sveta svećenička i redovnička zvanja. Tijekom liturgijskih godina čitamo biblijske odlomke kako bismo si posvijestili kako se Bog brine za svoj narod. I Stari i Novi zavjet pun je slika pastira. Za ljude tada, ali i za nas, ta je slika vrlo prihvatljiva, pa čak i nježna. Ona se povezuje s našim osjećajima. Prema Bibliji Bog je jedini Dobri pastir.
Bog je Izabrani narod ustanovio „kraljevstvom svećenika i narodom svetim“ (Izl 19,6). Ali unutar izraelskog naroda izabrao je jedno od dvanaest plemena, Levijevo pleme, posvećujući ga za bogoštovnu službu (Br 1,48-53). Bog sam daje pastire svom narodu kako se ne bi bojao niti plašio (Jr 23,4). Time dokazuje da je po pastirima stalno na strani svoje djece. U Bibliji su pastir i stado sinonimi za Crkvu kojom upravlja Bog. Prorok Jeremija govori kako će Bog sam postavljati izabrane ljude za pastire. Ti će pastiri biti po srcu njegovi i past će stado razumno i mudro (Jr 3,15). U Crkvi se stalno ispunjava Jeremijno proročanstvo. Zapravo, Crkva je novi Izrael, izgrađena na novom Savezu Isusove krvi. Isus je slika Boga Oca (Iv 12,45). U njemu također prepoznajemo vrhovnog pastira Crkve (Iv 10,11; Hbr 19,20). Krist je Dobar pastir. On je svoje poslanje povjerio apostolima. I tako do konca vremena Crkva po svećenicima nastavlja Kristovo poslanje.
Naša vjera nam dozvoljava shvatiti ulogu svećenika u zajednici. I zato molimo za dar Duha Svetoga da svaki svećenik „ostane zagledan u Krista“ i da može ostati vjeran milosti po kojoj je pozvan od Boga. Poziv, koji je Božji dar, ne ugrožava slobodnu ljudsku volju, nego ju nadahnjuje, razvija i ona ga sama traži. Zato je svaki svećenik pozvan na duboku suradnju s Bogom. Ono što je važno za svakog svećenika je stalna težnja da bude sličan Kristu. Ne radi se o vanjskom izgledu, nego o dobrom i poslušnom srcu (Ps 90,12). Svećeničko srce mora biti otvoreno na djelovanje Duha Svetoga. Samo na taj način svećenik može postati sličan Kristu, drugi Krist (alter Christi). Isus je živeći na zemlji sam postao savršenim modelom svećenika te je realizirao i svećenstvo u službi drugih. Tako i Benedikt XVI. poručuje da svaki svećenik mora biti oduševljen, obuzet Kristom, a ako nije tada će postati jedino službenikom koji ispunjava svoje dužnosti u župi! Svećenik bez ljubavi ne može funkcionirati. Svećenik kao čovjek stvoren je za ljubav, dakle pozvan je dijeliti tu ljubav među povjereno mu stado.Važno je intelektualno znanje, ali bez ljubavi svećenik ništa ne vrijedi (1 Kor13). To znanje ljubavi svećenik uči u susretu s Kristom – poručuje papa. (usp. Benedikt XVI., Govor povodom proglasa svećeničke godine 29.6.2009).
Svećenik nije poslan sam sebi, niti nastupa snagom svoga mandata. On je poslan drugima na temelju Božjeg nauma i Kristova autoriteta. Svećenik nije prepušten sam sebi, nego je vođen snagom Duha Svetoga. Zato se njegov poziv javlja kao dar i otajstvo. Crkva treba više svetih svećenika na čijim se licima vidi radost i oduševljenje. Svaki je svećenik pomazan tim istim Duhom. I prema svakom svećeniku uprte su oči mnoštva. Taj odlomak neka bude poticaj i za nas.
Kako ja gledam svećenike? Prepoznajem li u njima Krista? U namjeri dobrog zamijećivanja svećeničkog poslanja, te ispravim shvaćanjem svećeničkog života, kao vjernik prvo moram osobno ostati u Krista zagledan. Svatko od kršćana je po svom pozivu pozvan na kontemplaciju Kristova obličja. To obličje trebamo kontemplirati s vjerom i ljubavlju. Ako svatko od nas ostane u Krista zagledan, drugim će očima, očima vjere, gledati svećenike. Dakle, pogled na svećenika se mora dogoditi po pogledu na Krista. Identitet svakog kršćanina ima svoj izvor u Kristu, ali tako i identitet svakog svećenika ima svoj izvor u Vrhovnom svećeniku.
Često nam se zna dogoditi da ne prepoznajemo svećenički zanos i dobrohotne korake. To je dokaz da gledamo svećenike samo na ljudskoj razini ne obazirući se na vjeru koju imamo. Zaboravljamo da je svaki svećenik od ljudi uzet, te ljudima poslan (Hebr 4-5). Kakvo je društvo, uvelike utječe na osobni razvoj svećenika. Imajmo na pameti da je svaki svećenik samo čovjek. Iako prema riječima Ivana Vianneya sakrament svećeničkog reda diže čovjeka k Bogu, ipak je svećenik samo krhak čovjek, ali čovjek koji zastupa Boga.
Poruka Ivanova evanđelja je vrlo jasna i strogo kristocentrična. Jedini Dobri pastir je Bog i čovjek Isus Krist. Zapravo kroz liturgijsku godinu se čitaju biblijski tekstovi iz desetog poglavlja koje govori o svim odlikama Dobrog pastira. Tekst koji se nalazi u Iv 10,27-30 i govori o Isusu koji je Pastir svojim ovcama. Te ovce pripadaju ponajprije Ocu(usp. r. 29). Isus pozna svoje ovce i On im daje vječni život. Ni jedna ovca nikada neće propasti dok se drži svog pastira. Iako su moguća napadanja, ni jednu ovcu nitko neće oteti. Ovce su dužne slušati glas svoga Pastira. Specifična Ivanova usporedba Isusa s pastirom pouka je i za nas. U toj nježnoj slici prepoznajemo i sebe. Oni koji vjeruju u Isusa koji je došao na ovaj svijet, umro na križu i uskrsnuo, taj je njegova ovca. Biti ovca pravog Pastira je nešto časno. Isus zaista pozna svoje ovce, svakoga od nas. Izraz poznavati upućuje nas na povezanost između Isusa Dobrog pastira i stada.Ta povezanost je sinonim za Isusovo ujedinjenje s čovjekom. To se ujedinjenje temelji na ljubavi i dar je od Boga.
Neka nas blagdan Dobrog pastira potakne na žarku molitvu za nova duhovna zvanja. I ja sam odgovoran pred Bogom moliti da se mladi ljudi otvaraju Božjem pozivu. Božji je poziv dar koji je dan, ali i zadan. Pred mladim ljudima stoji ogroman izazov posebne suradnje s Bogom. To su trenuci odricanja i samokontrole, ali također i duhovnog rasta u Gospodinu. Kao kršćanin sam pozvan doprinositi svojim odricanjem, nošenjem križa, te molitvom u odgoju novih svećenika, redovnika i časnih sestara. Bila bi greška i veliki propust zapostaviti molitve za nova duhovna zvanja, ali i za naša postojeća. Nečiji poziv je ujedno i moj poziv. To kakav će biti budući svećenik ovisi uvelike i o meni vjerniku.
Autor: Pater Arkadiusz Krasicki