Blažena Djevica Marija Žalosna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: »A tebi će samoj mač probosti dušu« (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti »znak kojemu će se protiviti« (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka. Vlastito predslovlje današnjega blagdana u njemačkom izdanju Rimskoga misala kaže ovako: »Kad je Marija stajala pod križem, ispunila se riječ starca Simeona: mač je probo njezinu dušu kod muke i smrti njezina Sina.«

O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita »odijelom Marijina udovištva«. Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila.

Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.

Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove:

– Simeonovo naviještanje Marijine žalosti,
– Bijeg u Egipat,
– Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu,
– Marijin susret s Isusom na križnome putu,
– Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ,
– Skidanje Isusa s križa, što je ovjekovječeno Michelangelovom Pietà-om,
– Isusov pogreb.

Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva.

Duhovno iskustvo drugih, osobito svetaca, može nam ne malo pomoći da se i mi što bolje uživimo u pojedine duhovne stvarnosti, pa tako i u žalosti Blažene Gospe. Danas ćemo se poslužiti duhovnim iskustvom velikog Isusova i Marijina zaljubljenika, serafskog naučitelja sv. Bonaventure, koji u svome djelu Sedam darova Duha Svetoga ovako govori o Marijinim žalostima:

»Kad je Krist, da bi nas očistio, oprao i otkupio, trpio na križu, bila je prisutna i Djevica Marija. Ona je svim svojim srcem prihvatila volju Božju te pristala da za nas bude prikazana na križu otkupnina što je proizašla iz njezina krila.

Ona je platila tu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i poštovanja prema Bogu. U Izrekama čitamo: ’Lažna je ljupkost, tašta je ljepota: žena sa strahom Gospodnjim zaslužuje hvalu’ (Izr 31,30). Anu su hvalili jer je prikazala Samuela; ona je darovala svog sina za službu, ali sveta je Djevica prikazala svoga Sina za žrtvu. I ti, Abrahame, ti si doduše htio žrtvovati svoga sina, no konačno si ipak žrtvovao ovna, dok je slavna Djevica žrtvovala svoga Sina. Još se uvijek hvali mala siromašna udovica kad je prinijela kao dar sve što je imala, ali ova druga žena, slavna Djevica, u svom beskrajnom milosrđu, u svojoj ljubavi i predanju prema Bogu, žrtvovala je sav svoj život.

Slavna je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena, puna ljubavi i sućuti prema Kristu. Rečeno je kod sv. Ivana: ’Žena je žalosna kad rađa, jer je došao njezin čas’ (Iv 16,21). Blažena Djevica nije okusila boli što su prethodile rađanju, jer nije začela u grijehu kao Eva, protiv koje bi izrečeno prokletstvo; njezina je bol došla kasnije, ona je u boli rađala pod križem. Druge žene znaju za bol tijela, ona je okusila bol srca. Druge trpe zbog fizičke promjene, a ona iz sućuti i ljubavi.

Blažena je Djevica platila našu otkupninu kao jaka žena i puna samilosne ljubavi prema svijetu, a nadasve prema kršćanskome puku. ’Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?’ (Iz 49,15). To nam može pomoći da shvatimo kako je sav kršćanski puk izišao iz krila preslavne Djevice.

Kako ljubaznu Majku imamo! Oblikujmo se prema svojoj Majci i nasljedujmo je u nezinoj ljubavi! Ona je imala toliku sućut prema dušama da nije ništa držala do bilo kakva vremenitog gubitka ni do kakve tjelesne patnje; sve joj je to bilo kao ništa. Otkupljeni smo, dakle, uz veliku cijenu!«

Izvor: www.skac.hr