Blažena Djevica Marija od Krunice
Današnji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom vojskom u glasovitoj bitci kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.
U razdoblju od listopada 2002. do listopada 2003. blagopokojni papa Ivan Pavao II. je proglasio Godinu krunice. Povodom toga je izdao Apostolsko pismo o krunici koju je uputio biskupima, svećenicima i svim vjernicima (Krunica Djevice Marije). U tom pismu nam toplo preporučuje moljenje i promicanje krunice, te poziva na bolje upoznavanje punog značenja ove molitve, kao i njezino otkrivanje tamo gdje je pala u zaborav. “Moliti krunicu nije ništa drugo doli razmatrati s Marijom Kristovo lice” (br. 3). I to na Marijin način, u Marijinom društvu i njezinoj školi dublje upoznati i dosljedno slijediti Krista.
Krunica je imala važno mjesto u duhovnom životu pape Ivana Pavla II. i pratila ga, kako kaže: “u trenucima radosti i trenucima kušnje. Njoj sam povjeravao tolike brige i u njoj sam uvijek nalazio utjehu” (br. 2). Neposredno nakon što je izabran za Petrova nasljednika Ivan Pavao II. je izjavio: “Krunica je moja najdraža molitva” (br. 2). Evo iz ovih kratki misli pape Ivana Pavla II., otkrivamo da nas sama otajstva krunice uvode u živo zajedništvo s Kristom, po srcu njegove Majke. A u deseticama krunice obuhvaćaju se događaji iz kojih je satkan život pojedinca, Crkve, naroda i cijeloga čovječanstva.
Mi se evo danas nalazimo u vremenu gdje je vjera i crkvenost mnogih kršćana u krizi, a i sadašnje vrijeme ne pogoduje meditaciji i sabranosti kao i molitvi općenito. Pa čak se mogu i čuti prigovori na račun krunice da je suhoparna, dosadna i nesuvremena molitva za naše doba. Ali, ako uzmemo u vidu sve te prigovore, ukazuje nam se najprije da štovanje Bogorodice valja pravo otkriti u onom svjetlu u kojem ga promatra Drugi vatikanski sabor. A sabor ističe temeljnu usmjerenost čašćenja Marije prema kristološkom središtu kršćanske vjere Kristu, na takav način da “dok se Marija časti , Sin se… pravo upoznaje, ljubi, slavi” (LG, 66).
Gospodin je Mariju u osobi voljenog učenika Ivana povjerio sve sinove i kćeri Crkve: “Ženo, evo ti sina”“nenadmašan uzor” razmatranja Krista. A otajstva krunice su zapravo Marijina u srcu utisnuta kontemplativna sjećanja i posadašnjenja onih djela koja je Bog učinio u Kristu. Od svih stvorova nitko nas od nje ne može bolje uvesti u tajnu i poznavanje Krista, primjerice, kad u Kani poziva sluge da čine što im Isus naredi ili kod Navještenja poslušnom vjerom zaključuje: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi”. Stoga, krunica nam je pomoć koja nas uvodi u Kristov život u Marijinu društvu, jer prava marijanska pobožnost uvijek je kristološka, koja nas vodi boljem upoznavanju Sina Božjega i vršenju njegovih zapovijedi. (Iv 19,26). Stoga, nam je Marija
Marija je živjela s pogledom upravljenim na Isusa i pohranjivala u sebi svaku njegovu riječ. Sjećanja na Isusa bila su utisnuta u Marijinom srcu, prebirući po njima molila je na neki način svoju krunicu. Krunica polazi od Marijina iskustva i izrazito je kontemplativna molitva, koja zahtjeva polagan ritam da bismo razmišljali kroz srce Kristove majke o događajima života Gospodinova. Gdje se previdi ova kontemplativnost, ili ako ju se ne poštuje, krunica ostaje bez duše, lako se izrodi u mehaničko suhoparno izgovaranje praznih formula. Duh Sveti je unutarnji učitelj koji nas uvodi u puninu istine o Kristu. I nitko ne može u Kristu prepoznati Boga bez poticaja Duha Svetoga. Da bismo objavu Božju prihvatili vjerom, potrebno je iskustvo šutnje i molitve koja otvara riječi Božjoj da je istinski spoznamo.
Papa Ivan Pavao II. je dopunio otajstvima (svjetlosna otajstva) iz Kristovog javnog života između krštenja i muke “da bi se snažnije istaknula kristološka dubina krunice” (br. 19). I tako nadopunjena sada će nam na “potpuniji način postati sažetak svega evanđelja”. Jer u tim novim otajstvima razmatramo: krštenje na Jordanu na početku Kristova djelovanja, samoobjavljivanje na svadbi u Kani, navještaj kraljevstva Božjega s pozivom na obraćenje, preobraženje na brdu Taboru te ustanovljenje euharistije. I tako, od otajstva do otajstva, krunica nas uvodi u sveobuhvatnu spoznaju Krista Marijinim putem jer je ona nerazdruživo povezana s Kristom, živi od njega i po njemu.
U Apostolskom pismu o krunici papa nam je iznio i praktične upute kako pravo moliti krunicu, da bi bila put i pomagalo za sjedinjenje s Kristom. Kod moljenja valja zadržati metodu ponavljanja i razmatranja, ali ipak valja imati u vidu da je krunica pomoćno sredstvo te ne može zamijeniti čitanje Božje riječi nego pretpostavlja i upotpunjuje. U tom smislu kod pojedinog otajstva može se pročitati kratki odlomak iz Biblije. Gdje nam u nadahnutoj riječi Svetoga pisma sam Bog progovara. Poslije pročitanog biblijskog teksta papa preporučuje da se ostane u šutnji prije nego nastavimo usmeno moliti. Jer vrijednost šutnje je pretpostavka razmatranja i meditacije.
Sama zrnca krunice nisu samo sredstvo brojenja izgovorenih Zdravomarija nego imaju svoju simboliku, usmjeruju prema križu, podsjećaju na neprekidan hod razmatranja i kršćanskog usavršavanja. Ako se pravo moli “krunica postaje duhovni put na kojemu je Marija majka, učiteljica i voditeljica koja podupire vjernika svojim moćnim zagovorom” (br. 37).
Ovo razmišljanje završavam osobnim Papinim obraćanjem koje je uputio u svom Apostolskom pismu nama vjernicima: “upirem svoje oči u vas, braćo i sestre svakog staleža, u vas, drage obitelji, u vas, bolesni i stari, u vas, mladi: ponovno uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke”, jer iz krunice crpimo obilnu milost, primajući gotovo iz samih ruku Otkupiteljeve Majke.