Bl. Ozana Kotorska, djevica

Današnja blaženica rođena je 25. studenog 1493. godine u brdima iznad starog grada Kotora pod imenom Katarina, iz plemena Kosić.
Svoje djetinje godine provela je kao pastirica primajući vjersku pouku od svoje majke koja je slovila kao vrlo pobožna žena. Iako još dijete, pokušavala je kod svojih roditelja, raških pravoslavaca koji se u mnogočemu ne slažu sa rimskom Crkvom, izmoliti dopuštenje za odlazak u biskupski grad Kotor. Roditelji joj to nisu dopuštali jer su znali, ako jednom ode tamo, tamo će i ostati.
Ipak, Katarina nije popuštala, osjećala je snažan poziv Boga koji je već tada za ovu djevojčicu imao velike planove. Planove svetosti.
Nakon očeve smrti 1507. godine, majka udovoljava svojoj četrnaestogodišnjoj kćeri da ode iz obiteljske kuće, u Kotor da vidi one lijepe Isusove slike o kojima joj je toliko pričala.

Isprva, Katarina živi u kući pobožnog građana Aleksandra Buća čija žena postaje Katarini druga majka, poučava je dodatno vjeri te joj približava svete sakramente. Djevojka sve to prima sa velikim žarom te istinski započinje živjeti svoju vjeru. No, još veća prekretnica u njezinom mladom životu događa se jednog petka kada je Katarina slušala izvještaj o strašnoj Kristovoj muci i umiranju.
Riječi koje je čula, snažno je protresaju te se urezuju u njezinu dušu. Toliko da tada donosi odluku – provoditi život takozvanih „zazidanih djevica“.
One su živjele u prizemnim isposnicama 2 metra visokim, 3 širokim i dugačkim, koje su se obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća, koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao “zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime Hozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti. Hozana je provela 7 godina u ćeliji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla.

General dominikanaca Francesco Romeo 1547. ovom je redu dopustio nošenje bijelog škapulara koji su inače smjele nositi sestre drugog dominikanskog reda što je znak da je o njihovom kreposnom i pokorničkom životu glas dospio čak i u Rim.
Blažena Ozana Kotorska u svom dobrovoljnom zatvoru, potpunoj svjetovnoj izolaciji, provela je punih 50 godina svog života. Dane je provodila moleći, i baveći se ručnim radom i čineći pokoru.
U gradu su je svi voljeli, a toliko su je štovali da su se čak njoj u molitve preporučivali.

Ozana kotorska umrla je na glasu svetosti, 27. travnja 1565. godine. Njezini sugrađani priredili su joj veličanstven sprovod koji je predvodio tadašnji kotorski biskup Luka Bisanti.
Tijelo su joj nosili svim gradskim ulicama, a glas o njezinoj svetosti odmah se proširio na Italiju, Francusku, Španjolsku, Njemačku i Nizozemsku.
Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru.
PapaPio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. U dokumentu proglašenja blaženom piše da je njezino štovanje odobreno gledajući “na naše vrijeme, u kojem se toliko želi sjedinjenje istočnih kršćana s rimskom Crkvom”.