Sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije

Muž pravedan

Svetopisamski tekstovi spominju Josipa poimence više od 12 puta. U rečenici: “Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist” (Mt 1,16),kojom sveti Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskoga podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. Josip je pripadao Davidovoj lozi i iz njegova se roda trebao roditi Mesija. Prema evanđeljima, a samo jednom govore o njegovu zanimanju, Josip je bio tesar, pravedan muž, čovjek dobra srca, pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve. Živio je s Isu­som i Marijom kao brižan čuvar i skrbnik najsvetije obitelji.

Suradnik papa

Sv. Josip je u povijesti bio i dobar “su­radnik” papa. Kad je 20. rujna 1870.godine Garibaldi osvojio Rim, a Talijani ga učinili svojim glavnim gradom, papa Pio IX. proglasio je Josipa zaštitnikom Crkve. Učinio je to u času kad je bilo vidljivo neprijateljsko raspoloženje prema papinstvu. Papa Pio XII. uveo je 1955. godine blagdan sv. Josipa Radnika, koji se slavi 1. svibnja. Uvođenjem toga blagdana, papa je želio upozoriti na božansku odrednicu koja kršćanskoga radnika uzdiže i usavršuje, jer radeći “pridonosi povijesnom ostvarenju Božje namisli”.
Papa Ivan XXIII. apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. godine proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II. vatikanskog sabora. Sabor je uveo ime sv. Josipa u Prvi kanon, a zato je bio zaslužan tadašnji mostarski biskup Petar Čule.

Zaštitnik Hrvatske

I u hrvatskom narodu sv. Josip posebno je slavljen. Uz to što ga revno slavi vjernički narod i naši političari su mu se rado utjecali. U Protokolu Hrvatskoga sabora za 9. i 10. lipnja 1687. godine na latinskom jeziku napisano je: >Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odobren.<

U svom pismu od 16. siječnja 1940. godine zagrebački nadbiskup, a kasnije kardinal Alojzije Stepinac, obavještava ovako svoje vjernike: >Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovijedani blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se na Svetu stolicu… Sveta stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu.<
Biskupi Jugoslavije na svom proljetnom zasjedanju 1972. godine izjavili su: >…stanovište je da odluka Hrvatskog Sabora iz 1687.godine kojom se sv.Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji, nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravo­valjano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno.<
Kako bi se pobožnost prema sv. Josipu produbljivala i širila, hrvatski su biskupi 30. travnja 1987. proglasili crkvu sv. Josipa u Karlovcu- Dubovcu, Nacionalnim svetištem sv. Josipa.

Ispunio životno poslanje

Brojna svetišta, crkve, samostani, knjige o sv. Josipu, molitvenici, glasila sa svečevim imenom, kao i brojne Josipe i Josipi, svjedoče kako je taj svetac drag, kršćanskomu srcu. Drag nam je, jer je od svih običnih ljudi bio najbliži Isusu i Mariji. Drag nam je, zbog svoje vjernosti i tihoga služenja otajstvu spasenja. Očito je da je Josip bio drag i Bogu, jer je proslavio svoga poniznog, tihog, radišnog i poslušnog slugu. Sv. Josip dostojno je ispunio svoje životno poslanje u Kristovoj blizini. Evanđelja nam o svršetku njegova života ništa ne govore, ali vjerujemo da ga je Isus dobro nagradio na kraju života, a zato mu se i mnogi preporučuju, i za dobru smrt.

Izvor: www.ministrant.net